Ljevica u teoriji i praksi
‘Treba znati da je u politici teorija jedno, a praksa drugo.’
Tim je riječima, onako von oben, gužvu i potencijalni sukob na lijevom dijelu političkoga spektra prokomentirao novopečeni predsjednik SDP-a Davor Bernardić, nakon što je povjesničar Dragan Markovina osnovao Novu ljevicu.
Ako ništa drugo, nema nikakve sumnje u to da je prvi čovjek socijaldemokrata od čitave biblioteke političke teorije dosad uspio apsolvirati jedino poimanje da u poslu kojim se bavi najveću cijenu imaju upravo rečenice koje zvuče kobajagi mudro, a u suštini odzvanjaju sablasnom prazninom i pate od kroničnog nedostatka sadržaja i smisla.
Pogledajmo stoga kako ta Bernardićeva politička ‘praksa’ zaista izgleda u praksi. Kao zgodna ilustracija može nam poslužiti sljedeći primjer. Plastificirani karton s natpisom ‘rezervirano’ okačen je o zub masivne drvene klupe, a u kratkome redu nagurana sjedi kompletna prva liga tobožnje lijeve misli u Hrvata, Davor Bernardić, Rajko Ostojić, Franko Vidović i ostatak servilne družine. Mjesto radnje je zagrebačka katedrala, a vrijeme radnje božićna polnoćka.
‘Hvaljen Isus’, biglišu tako korifeji hrvatske socijaldemokracije u jedan glas. ‘Navijeke hvaljen’, uzvraća s oltara ozareni premijer Bozanić. Pardon, kardinal.
Da čovjek ne povjeruje vlastitim očima. To je dakle ta alternativa radikalnoj katolizaciji društva, ta ‘moderna socijaldemokracija za novo desetljeće’ o kojoj već tjednima vergla Bernardić.
To je ta revolucionarna snaga koja prirodnog neprijatelja pronalazi u Novoj ljevici, dok istovremeno bezecira mjesta u crkvenim klupama i beskompromisno spušta gaće pred kaptolskim poglavarima.
To su dakle ti moderni ilegalci iz čijih grla umjesto ‘Internacionale’ danas odzvanja ‘U to vrijeme godišta’.
Suvremeni socijaldemokratski gerilci koji umjesto trnja pobožno žvaču hostije.
Jer, čuli smo na samom početku, teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. I upravo u toj praksi kastrirane i obespamećene hrvatske socijaldemokracije – čak i ako sada ostavimo po strani mahnitanje rigidne desnice, koja polako ali sigurno postaje dijelom ovdašnjega političkog mainstreama, i zanemarimo njen pogubni utjecaj na društvo u cjelini – leži možda i najtočniji odgovor na pitanje opravdanosti osnivanja stranke kakva je Markovinina Nova ljevica.
Strah od možebitnog rasipanja glasova na ljevici, što kao izgledan scenarij u nekom doglednom vremenu predviđaju dežurni analitičari, u tom smislu čini se duboko bespredmetnim.
Štoviše, svatko tko ovakvome SDP-u otrgne na izborima makar jedan glas učinio je mnogo. Kao nikada dosad, ljevica naprosto vapi za jednim radikalnim fejsliftingom. Nažalost ili nasreću, SDP se pokazuje potpuno nespremnim odgovoriti zahtjevima ovoga mučnog vremena.
Pavo Antoaneta
Baš poput alkoholičara, zapaža komentator Jutarnjeg Jurica Pavičić, hrvatsko je školstvo dugotrajni, kronični bolesnik koji svojom bolešću upropaštava obitelj i zajednicu.
Sustav obrazovanja mastodont je zaostao u nekim davnim prošlim vremenima. Programi nisu apdejtani, prostori nisu adekvatno opremljeni, učenici nisu kompetitivni na međunarodnim natjecanjima, a državni tajnik krivce za sve pronalazi u manjinama i djeci s posebnim potrebama.
Rijetki pokušaji ozdravljenja i liječenja, poput Jokićeve kurikularne reforme, na vrijeme su i uspješno zaustavljeni.
Problema je sijaset. Aktualna vlast, nesposobna domisliti se ičeg boljeg, njihovo rješenje vidi u radikalnoj, euklionskoj škrtosti. I to prema onima koji su uz djecu najvažniji u nastavnom procesu, nastavnicima i profesorima.
Lijepo se to vidjelo u Saboru nekidan, gdje je petnaest ljudi iz vrtića, osnovnih i srednjih škola primilo nagrade ‘Ivan Filipović’ za izvrsne rezultate u odgoju i obrazovanju. Naivan netko na trenutak bi pomislio kako će vlast zahvaliti najboljima kakvim simboličnim novčanim iznosom. Nagrada međutim nije novčana, sastoji se tek od mape s priznanjem. Kao svojevrsni bonus svaki od nagrađenih dobio je i jednu zajedničku fotografiju s potpredsjednikom Sabora Reinerom i ministrom Barišićem, a to je nešto, složit ćete se, što se ne može kupiti novcem.
‘Nije važno samo materijalno’, poučio je profesore tom prigodom ministar Pavo Barišić, ‘jer vi ste za svoj posao jako dobro duhovno nagrađeni.’ Neka jedu kolače, kazala bi Marija Antoaneta. Neka crknu, dodala bi ex-opatica Bernardica Juretić.
Avijacija
To što u državnoj blagajni nema novca za profesore i obrazovanje nipošto ne znači da ga nema za neke druge pizdarije. Naprimjer – za avijaciju.
Najava da će država po što hitnijem postupku kupiti eskadrilu borbenih aviona i helikoptera zadnja je u nizu provala kakvima nas je tijekom čitave prošle godine obasipala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Dobro, lako sad za čokoladice, potpisane fotografije, Banovinu Hrvatsku i četiri tone oborite ribe, ali što ćemo s čitavim nizom ozbiljnih diplomatskih gafova koji vode k tome da najkasnije do proljeća budemo žestoko posvađani ne samo s cijelom regijom, već i s pola Europe?
Poput onog forsiranja proturuskog projekta ‘Uspravnica Jadran-Baltik’. Ili, recimo, onog slučaja kada je ničim izazvana potpuno pogrešno, neozbiljno i neobaviješteno komentirala opasnost od islamskog terorizma u Bosni.
Budući da Hrvati sami nemaju odgovor na pitanje što im se događa sa šeficom države, u pomoć je priskočio bosanski ministar sigurnosti Dragan Mektić s tvrdnjom kako hrvatskom predsjednicom netko namjerno manipulira.
Ok, što to međutim znači? I što bi se, uzmimo, dogodilo da je taj isti zločesti manipulator predsjednici predložio promptno izdavanje zapovijedi za bombardiranje Sarajeva? Kada bi netko danas, po uzoru na nekadašnji Feral, odlučio štampati antologiju suvremene političke gluposti, teško se oteti dojmu da bi prvih nekoliko tomova bilo rezervirano samo za predsjednicu države.
Ovce
Nakon što je Hrvatska izgubila arbitražni spor koji je prije dvije godine pokrenula protiv mađarskoga MOL-a, suvlasnika INA-e, pred sudom Komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi, premijer Andrej Plenković donio je, uz podršku najbližih suradnika, političku odluku o vraćanju INA-e u vlasništvo Republike Hrvatske.
Posebno fascinira način na koji je to naumio učiniti. Ono dakle što smo prije par godina u koliko-toliko dobrom stanju prodali Mađarima za otprilike deset milijardi kuna, sada ćemo od tih istih Mađara, u kudikamo lošijem stanju, otkupiti natrag za otprilike dvadeset milijardi.
‘You know it makes sense’, rekao bi neponovljivi Derek Trotter. Upravljačka prava jednog državnog orijaša sada ćemo otkupiti tako što ćemo prodati dionice drugoga, HEP-a. U HDZ-u slave poduzetnički genij stranačkoga predsjednika. U SDP-u i HNS-u također su vidno oduševljeni potezom. Hrvati se ne bune. Dok ima ovaca neće nedostajati vune.
