Ukidanje tragedije skepsom
‘Ovo će biti stabilna Vlada koja želi promjene. Naglasak je na stručnosti. Pregovori su temeljiti i prijateljski. Očekujemo stabilnu parlamentarnu većinu, stabilnu Vladu i učinkovit rad na provedbi programa’, unisono su, prije točno jedanaest mjeseci, biglisali detronizirani predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i metkovski mladomisnik Božo Petrov.
Znamo kako je završilo. Sumanuti politički eksperiment Domoljubne koalicije i Mosta bio je sve samo ne stabilan, stručan i učinkovit.
Točno jedanaest mjeseci kasnije, zahvaljujući volji hrvatskoga biračkog tijela, gledamo nastavak farse.
‘Ovo će biti stabilna Vlada koja želi promjene. Naglasak je na stručnosti. Pregovori su temeljiti i prijateljski. Očekujemo stabilnu parlamentarnu većinu, stabilnu Vladu i učinkovit rad na provedbi programa’, biglišu tako ovih dana, od riječi do riječi istu mantru, novi mandatar Andrej Plenković i novi predsjednik Sabora Božo Petrov.
Rekao bi Shakespeare, hladni kolači s pogreba Oreškovićeve Vlade sada se serviraju na Plenkovićevu i Petrovljevu svadbenom piru.
Beskonačna je, upravo hamletovska, naivnost ovdašnjega biračkog življa. Marinkovićev Don Fernando nazvao je to ukidanjem tragedije skepsom.
Sve tragedije počivaju na lažnim pretpostavkama. Kako to da Hamlet, naprimjer, tako pametan i zbog toga tako sumnjičav, ne zna da je njegova majka žena koja je kadra leći u krevet s drugim muškarcem, da je Polonije profesionalni dvorski savjetnik koji će služiti ‘vjerno’ svakom kralju, da je Ofelija ženskica koju je i prije mogao s istim argumentima tjerati u samostan, da su njegovi školski drugovi mladi karijeristi koji se drže svoga kraljevskog druga dok je bio prestolonasljednik i tako redom.
Bilo je potrebno da se dogodi tragedija pa da napokon shvati da se nalazio među huljama.
Prekasno. I prenaivno. Okorjeli hlebinci Hrvati, dakako, neće shvatiti nikada. Da je Marinković kojim slučajem radnju svog Kiklopa umjesto u Prvu Jugoslaviju smjestio u neovisnu Hrvatsku, da je Don Fernando kao nekada u Dajdamu ovih dana visio u saborskom kafiću na Markovu trgu, i da je umjesto Maestra i Melkiora Tresića u oči gledao čelnike Mosta i HDZ-a, suvremena hrvatska tragedija svejednako bi počivala na lažnoj pretpostavci. Onoj da će hrvatski glasač iz proživljene tragedije izvući neke pouke.
Kako to da prosječni hrvatski birač, naprimjer, nije znao da je Božo Petrov tip koji je nakon Karamarka kadar leći u krevet s drugim muškarcem, Plenkovićem, da je Jandroković profesionalni dvorski savjetnik koji će ‘vjerno’ služiti svakom kralju, da je Bernardica Juretić ženskica koju je i prije mogao s istim argumentima tjerati u samostan odakle je i došla, da su, recimo, Stier i Butković mladi karijeristi koji će se držati svog stranačkog šefa dokle god se on drži blizu vlasti i tako redom.
Bilo je dakle potrebno da se dogodi tragedija pa da…hm…pa da nakon nje sve ostane manje-više isto.
Ne postoji, naime, tragedija takvih razmjera, sudeći po svemu viđenome, koja bi većinskog Hrvata natjerala da napokon shvati kako uporno i uvijek iznova vlast gura u ruke jednim te istim huljama.
Jedina opcija
Da stvar bude gora, osim Mosta i HDZ-a na zadnjim je izborima trijumfiralo nešto što se do prije koji dan nazivalo Živim zidom.
Suvremena znanost još uvijek nema odgovor na pitanje što se točno dogodilo u glavama onih stotinu sedamnaest hiljada glasača koji su u nedjelju 11. rujna pomislili da bizarna družina obješenjaka predvođena Sinčićem, Pernarom i Palfi ima rješenje za Hrvatsku.
Ispalo je na kraju da spomenuta trojka ne može spasiti ni vlastiti stranku, a kamoli državnu ekonomiju.
Budući da je unutarstranački kaos izmakao kontroli i da su se u zadnje vrijeme pojavile vrlo ozbiljne optužbe koje Sinčiću, Pernaru i Palfi na pleća stavljaju krivotvorenje potpisa i primanje ilegalnih donacija, jedina opcija koja se nametala sama po sebi bila je osnivanje nove stranke. Simboličnog imena Jedina opcija.
Sve s ciljem da se na vlastitom računu zadrži proračunski novac namijenjen za rad parlamentarnih stranaka. Otprilike milijun kuna godišnje za četiri zastupnika. Nije bedasto za nekoga koga novac uopće ne zanima. Za studente bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana i putnike bez para.
Branimir Štulić, pjevajući o užasu, kao da mislio upravo na grupu SPP.
Božja zraka
Dva su momenta obilježila mandat prevrtljivog Predraga Šustara na mjestu ministra znanosti i obrazovanja. Njegova tvrdnja da je pitanje evolucije još uvijek otvoreno, što ostavlja prostor za Boga kao kreatora svijeta, i stopiranje reforme obrazovanja, koje je bilo inicirano isključivo ideološkim razlozima.
Kao najizgledniji kandidat za njegova nasljednika u javnosti se ovih dana spominje nekadašnji saborski zastupnik i aktualni gradonačelnik Karlovca Damir Jelić.
Čovjek koji je prije par godina izjavio kako bi radije bio ministrant nego ministar. Konzervativac tvrdih religijskih uvjerenja – nedugo nakon preuzimanja funkcije gradonačelnika uveo je praksu sudjelovanja na organiziranim duhovnim obnovama za gradske pročelnike, direktore gradskih ustanova i javnih tvrtki u karmelićanskom samostanu na Buškom jezeru u Hercegovini – i autor knjiga ‘Oče naš’ i ‘Deset zapovijedi’.
Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji potencijalni je ministar svojedobno usporedio s bleiburškom tragedijom, a od optužbi da je mešetario gradskim zemljištem branio se tvrdnjom ‘da ga je pogodila božja zraka tako da mu materijalna strana nije pokretač gibanja’.
Činjenica da bi upravo on trebao naslijediti Predraga Šustara u fotelji ministra znanosti morala bi obeshrabriti i zabrinuti svako zdravomisleće biće u ovome društvu. Ne zbog ministrove čvrste i nepoljuljane vjere, nego zbog još jedne u nizu potvrda da živimo u zemlji paradoksa i apsurda.
U nekoj normalnoj zemlji, naprimjer, čovjek zadojen religijom i kreacionizmom, biće koje dakle osporava znanstveno dokazane činjenice o postanku svemira, mogao bi biti bilo što, pružni radnik, vulkanizer, stomatolog ili gimnazijski profesor, samo ne bi mogao biti ministar znanosti.
Hrvatska je međutim miljama daleko od bilo čega normalnog. Kada bi ovdje postojalo Ministarstvo za prevenciju ovisnosti, ministar bi valjda bio Goran Bare.
Molitva
Za kraj jedna ekskluzivna informacija. Od nadasve dragih ljudi iz varaždinskog ogranka inicijative ’40 dana za život’, koje neki neznabošci zločesto nazivaju kretenima i fanaticima, u redakciju portala Varaždinski.hr-a stigao je poziv na molitveno bdijenje.
Ostadosmo u nevjerici. Glavni urednik počeo je glumiti oposuma, bacio se na pod i pravio se da je mrtav, a njegov ćelavi perjanik od jada je u sebe strpao pet pari kranjskih kobasica.
Nakon početnog šoka, još uvijek nemalo zatečeni, dugo smo premetali pozivnicu po rukama. Na prvoj strani je pisalo sljedeće: ‘Dragi molitelju! Ako u svome srcu osjetiš i znaš kako je svaki ljudski život dragocjen, odazovi se i brani ga! (sve je vrvjelo uskličnicima kao da je poziv pisao Tihomir Dujmović, op.a.) Odvoji nekoliko sati u tjednu i dođi bdjeti i moliti za naše malene, dječicu koja te trebaju. Donesi odluku da ćeš svakoga tjedna provesti neko vrijeme pred bolnicom i to nam vrijeme javi porukom u inbox ili na brojeve telefona navedene u ovome postu.’
Na drugoj strani, pod naslovom ‘Doček kraljevih sinova’, pisalo je ovako: ‘Najavljen je dolazak četvorice muškaraca iz šireg centra grada, Petar B.(32), Goran Š.(43), Petar Č.(39) i Branko D.(35), koji u srijedu prijepodne imaju dogovoreni termin u jednoj birtiji nadomak varaždinske bolnice, gdje će konzumiranjem raznoraznih žestokih pića ubiti dijete i Boga u sebi, stoga molimo sve molitelje da nam se pridruže u srijedu ispred varaždinske bolnice kako bismo ih dočekali kao kraljeve sinove i pokazali im koliko su vrijedni. Neka se iz našeg srca izlijeva ljubav, mir, opraštanje, prihvaćanje, blagost i nježnost. Isuse, Marijo i Josipe ja vas ljubim i molim!’
Neko vrijeme u redakciji je vladao tajac, gledali smo se ispod oka i mislili što učiniti. Onda smo zajedničkim snagama zgužvali pozivnicu za bdijenje i bacili je u koš za smeće.
Jebite se, molitelji! Dok vi molite, mi ćemo raditi i misliti za vas.
