Dosadna, mlitava, troma, neborbena – najčešće su riječi koje analitičari i komentatori koriste kada žele dočarati prirodu aktualne predizborne kampanje.
Ono što je karakteristično i što je razlikuje od prijašnjih jest, da tako kažem, načelno adaktiranje ideologije i forsiranje gospodarskih tema u prvi plan. Smjer dakle na kojem su isprva inzistirali tek precijenjeni populisti i tehnokrati poput Bandića i Čačića – ne čudi stoga njihov zajednički izlazak na izbore – sada je prihvatio i ostatak ekipe koja sebe smatra politički relevantnom, i koja se, na kraju krajeva, na predstojećim izborima nada dobrom rezultatu.
Riječ je, vrlo vjerojatno, o hotimičnom obmanjivanju birača. Nema gospodarstva i gospodarske politike bez ideologije. Gotovo sve partije kojima ankete predviđaju prelazak izbornoga praga zalažu se za načela neoliberalnoga kapitalizma, koji pripada desnom ideološkom spektru.
Otkako je Tomislav Karamarko, čovjek koji nije volio sučeljavanja, izbačen iz sedla, odjednom se na tjednoj bazi organiziraju kojekakve debate. Kakva god bila njihova kvaliteta, sama ta činjenica ipak predstavlja svojevrsni demokratski iskorak.
Debatira se o svemu i svačemu. Otvoreni ideološki sukobi pritom su izmješteni u zaleđe, iza prvih linija, i svode se, primjerice, na preliminarno kadroviranje u kulturi ili u obrazovanju.
Tako je na nedavnoj debati u Novinarskom domu Đuro Njavro kazao kako bi HDZ na čelu reforme obrazovanja rado vidio fizičara Davora Pavunu. To je čovjek, rekao je, koji gleda pedeset godina unaprijed. Rezerva je, pretpostavljam, Vladimir Paar.
Unatoč Njavrinu proklamiranom oduševljenju, već sam spomen gospodina Pavune nalaže oprez. Neke stvari i pojave koje je prognozirao prije desetak godina baš i nisu ispale onako kako je najavljivao. Štoviše, ono što bi se iz njegovih dosadašnjih predavanja i javnih nastupa s prilično većom sigurnošću moglo zaključiti jest da umjesto u budućnost kudikamo bolje vidi u rikverc. I to otprilike šesto, sedamsto godina. Čovjek kao da je zalutao ovamo ravno iz srednjega vijeka. Kakva znanost, kakvi bakrači. Samo vjera, Isus, Crkva i velečasni Sudac.
Televizija koju plaćaju svi, a ne gleda je nitko
Ako je dakle predizborna kampanja mjesto na kojem se ideološka prepucavanja barem načelno guraju u drugi plan, onda je HRT, bez ikakve sumnje, mjesto na kojem cijenu drži još jedino i upravo ideologija.
I dok se HDZ i Most ovih dana dovijaju kako Siniši Kovačiću produžiti mandat, Programskom vijeću upućen je prijedlog jesenske programske sheme koji bi ‘načelno bez primjedbi’ trebao biti potvrđen za desetak dana.
Radni naslov mogao bi glasiti ‘Prisavlje ti navješćujem’. U kojem će se smjeru ići, lijepo se moglo vidjeti već ove nedjelje nakon jutarnjeg prijenosa mise, a zatim i cjelovečernje matineje posvećene kanonizaciji Majke Tereze.
Jedno je sigurno, pored živog HRT-a postojanje katoličkog kanala Laudato TV gubi svaki smisao.
Većina upućenih slaže se kako je trenutna garnitura koja drma ovim javnim servisom nešto najgore što mu se dogodilo još tamo od ’56. otkako je Televizija Zagreb započela s emitiranjem. Najkvalitetniji kadar hametice je pometen s uredničkih i novinarskih pozicija. Gledanost je već mjesecima u konstantnom padu. Nedostatak kvalitete i rapidno opadanje broja gledatelja na Prisavlju su odlučili kompenzirati novim bestidnim haračem. Potpuno u skladu s katolički nabildanim programom.
Pa će tako po novome mjesečnu pristojbu plaćati i praktički slijepe osobe čiji je preostali vid do pet posto. Ako je za vjerovati oftalmolozima, takve osobe eventualno mogu razlikovati svjetlo od potpune tame.
Na taj način HRT će mjesečno inkasirati dodatnih tristotinjak hiljada kuna. Ako je i od ‘katedrale duha’, previše je.
Sramotna odluka da pretplatu plaćaju praktički slijepe osobe eklatantan je dokaz da kuću vode bezdušni slijepci pored zdravih očiju. HRT će tako uskoro postati jedina televizija koju plaćaju svi, a ne gleda je nitko.
Srce ponosno
Još donedavno činilo se kako je famozna i sramotna Herceg-Bosna avet iz prošlosti koja je uspjela preživjeti jedino u epskim desetercima hrapavog Marka Perkovića Thompsona. A onda se odnekud, ni od kog iz dubine gledan, što bi rekao stari dobri Cesarić, pojavio Božo Ljubić, nositelj liste HDZ-a za jedanaestu izbornu jedinicu, i pokušao nas uvjeriti u suprotno.
‘Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije ugašena niti je napuštena, a s obzirom na stanje države BiH i sve što se danas događa sa strane političkog Sarajeva i sa strane Banja Luke, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih dvadeset godina’, jasan je Ljubić.
Andrej Plenković nije ga demantirao ni riječju. Zašto, uostalom, i bi? Upravo je stranka kojoj je trenutno na čelu osmislila i provela u djelo zamisao o suludoj zločinačkoj kvazidržavi na tuđem teritoriju.
Ljubićevo fantaziranje o Herceg-Bosni – na spomen koje svakom normalnom prvo na pamet padnu Ahmići i nemilosrdno rasturanje Mostara – valja promatrati u kontekstu referenduma o Danu Republike Srpske kojeg je Milorad Dodik svim silama odlučio provesti.
Upravo je Dodik objekt žudnje i razlog mokrih snova dobrog dijela hrvatskog političkog establišmenta. Ovdašnji kabadahije u njemu vide ono što bi oni htjeli biti. Ne petparačkog žmuklera koji mlati pare potpirujući oganj nacionalizma, to ionako već jesu, već dasu koji radi što hoće, a nitko mu ništa ne može.
Pa kad mu već ne mogu konkurirati ni u čemu drugom, odlučili su mu, vidimo, konkurirati barem u gluposti. Otuda Ljubić i iznenadno uskrsla Herceg-Bosna.
