Malo je reći kako bilateralni odnosi Hrvatske i Srbije desetljećima već nisu baš bogzna kako blistavi. U zadnje vrijeme situacija se međutim dodatno zaoštrava verbalnim prekograničnim mitraljiranjem.
U glavnim su ulogama ovoga puta ministri vanjskih poslova Miro Kovač i Ivica Dačić. Čim Kovačev plotun prosvjednih nota zbog srpskog zakona o regionalnoj jurisdikciji za ratne zločine preleti Dunav, s druge strane začuje se odmah Dačićev rafal primjedaba zbog poništenja osuđujuće presude Stepincu.
Trebamo li zbog toga biti zabrinuti? Naravno da ne.
‘Rehabilitacija Stepinca, ustaško divljanje u Srbu i diljem Hrvatske, davanje imena ulicama po Mili Budaku, ustaškom ministru koji je tvorac ideje da trećinu Srba treba pobiti, trećini protjerati i trećinu pokatoličiti, pa čak i po 10. travnja, danu stvaranja NDH, fašistički pozdrav ‘za dom spremni’ po stadionima i koncertima, kukasti križevi na terenu na Poljudu, podizanje spomenika ustaškom teroristu Barišiću koji je ubio jugoslavenskog ambasadora, što je to ako ne rehabilitacija fašističke ustaške NDH?!’
Tako ovih dana zbori šef srpske diplomacije, ljutit kao ris. Ili vuk. Ili Vučić, svejedno. Trebamo li zbog toga biti zabrinuti? Naravno da ne. Ivica Dačić nekadašnji je portparol, a danas lider SPS-a, neskriveni adorant lika i djela Slobodana Miloševića, intimus sa švercerima kokaina, svojedobni zaštitnik Cece Ražnatović, tip koji se podjednako dobro snalazi u vladajućim strukturama kao i u podzemlju.
U najkraćem, riječ je o čovjeku naspram kojeg, što se afera tiče, Božo Kalmeta i Milan Bandić ispadaju male bebe. Trebamo li zbog toga biti zabrinuti? Naravno da ne. Pa u čemu je onda kvaka, majku mu staru? Ono što bi nas itekako trebalo zabrinuti jest činjenica da Ivica Dačić – takav kakav je i što god mislili o njemu – kada oslikava trenutnu situaciju u Hrvatskoj nimalo ne griješi.
A država kojoj Dačić – takav kakav je i što god mislili o njemu – može držati moralne prodike i pritom biti u pravu, složit ćemo se, vjerujem, ne zaslužuje nikakvo poštovanje i baš ničime ne opravdava razlog svoga postojanja.
Stanje šoka
Kada već govorimo o zabrinutosti, vrijedi onda zabilježiti i brigu prve violine socijaldemokrata nakon minhenske presude Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Naime, zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, Perković i Mustač osuđeni su na kaznu doživotnog zatvora.
Zoran Milanović ostao je bez temelja. U stanju šoka. Potresen. Posvemašnja kataklizma. Četrdeset i šest po Richteru. ‘Presudom sam šokiran. To je najblaža riječ koju mogu reći. Iskren sam potpuno. Nisam vjerovao da su takvi ljudi bili u neposrednoj orbiti i najbliži suradnici osnivača HDZ-a, zajedno s njim osnovali HDZ. To puno govori i ako je to stožerna hrvatska stranka onda to nije dobro’, kazao je.
Zaista uznemirujuće. Strašno što još nećemo saznati. Ispast će na kraju da je Tuđman bio general JNA i predsjednik Partizana, da je voljenu Hrvatsku zidao po vlastitoj mjeri uz pomoć prekaljenih udbaša, koje je u skladu s naknadno proklamiranom tezom o pomirbi pario s pomahnitalim proustaškim emigrantima.
Ispast će da mu je te emigrante na prvi sabor HDZ-a, bez viza, kao odgovorna osoba propustio upravo osuđeni Perković. Ispast će da je na najodgovornije pozicije postavljao nekadašnje načelnike SUP-a i da je blisko povezan s likvidacijom ‘najvrlijih hrvatskih sinova’ iz redova HOS-a i HSP-a.
Ispast će da je još sedamdesetih – u vrijeme kada je cvijet hrvatskog ‘proljećarstva’, kako se to patetično običava kazati, hladio jaja u prdekani – uz blagoslov jugoslavenskih tajnih službi plandovao po Švedskoj. Ispast će na kraju, oslobodi bože, da voljeni Ćaća nije zapravo ništa drugo, nego Brozov i Kardeljev projekt. Apage Satanas!
Svašta ćemo, kažem, mi još doznati. Briljantno je Zoran Milanović isplanirao kako će minhensku presudu kapitalizirati u izbornoj kampanji tako što će Perkovića i Mustača kao kompromitirajući teret uvaliti na pleća HDZ-u. Zaista pažnje vrijedna zamisao.
U prilog mu međutim ne ide činjenica da na izborima ipak ne mogu glasati vrtićka dječica. To su najblaže riječi koje možemo reći.
NDH nostalgičari
Malo je toga tako komičnog i glupavog kao kad osvjedočeni domicilni ustašofili nastoje zakamuflirati svoju opčinjenost likom i nedjelom zloglasnog poglavnika Ante Pavelića. Kada im predbacite nostalgiju spram NDH, odmah se dižu na zadnje noge i tvrde kako njima nije do poglavnikove zločinačke marionetske tvorevine, nego do vjekovne čežnje malog hrvatskog čovjeka za vlastitom državom.
Kada im spomenete ozloglašeni poklič ‘za dom spremni’, odmah svi postaju poznavatelji i ljubitelji opere. Pravi žužulovci. Kada im kažete za Milu Budaka, odmah svi postaju eksperti za lijepu ognjištarsku književnost. Kada im pod nos gurnete fotografije na kojima se radosno smješkaju pored spodoba što u rukama drže zastavu s prvim bijelim poljem i istaknutim velikim U, onda se odjednom prave ćoravi, bila je gužva, nismo znali, znate kako je, ne bismo mi nikada, i tako dalje i tome slično.
Kada im natuknete nešto o ustaškim zločinima, odmah se začuje opravdanje da su zločine činili i mnogo veći i pametniji od nas, pa kako onda ne bismo mi, mali, jadni i glupavi. Nakon koncerta što ga je nekidan povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti održao u Kninu, policija je Marku Perkoviću Thompsonu uručila prekršajnu prijavu zbog kršenja članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnoga reda i mira.
Sporan je, pogađate, bio uvod u pjesnikov evergreen ‘Bojna Čavoglave’. U moru apologetskih reakcija najviše pažnje privukao je komentar Roberta Pauletića, čovjeka koji je početkom devedesetih kao glavni urednik Božićeva Slobodnog tjednika između ostalog bio zadužen za sastavljanje i objavljivanje popisa za odstrel nepoćudnih.
Doministar turizma opisao je na Facebook profilu svoj ne tako davni posjet Rimu. Dojmovima je priložio fotografije na kojima se vide spomenici u čast Benitu Mussoliniju zapitavši se na kraju statusa ‘Pa tko tu koga, da prostite, zajebaje?!’ Zaista, ajde, gospodo – znam da pratite jer inače se moja malenkost ne bi povlačila po sudovima – da se više ne zajebavamo i da stvari napokon nazovemo pravim imenom.
Bez prtljanja i eufemizama. Ako netko izgleda kao ustašofil, pjeva i piše kao ustašofil, misli i govori kao ustašofil, oblači se kao ustašofil i krasi fotografije u društvu ustašofila, onda taj, da prostite i da ga jebeš, nije ništa drugo nego ustašofil. I tu boga nema.
