Čast je stvar izbora

Ako te odvedu cigani čergari

Ispada na kraju kako je upravo čergarenje omiljena zanimacija dokonih hrvatskih nacionalista. Taman kada se u javnost napokon stala stišavati gungula oko šatora u Savskoj, oko Klemma, Glogoškog i ostalih koji su sav svoj identitet, kakvu-takvu čast i ratni put dobrovoljno stavili u funkciju petparačkog politikanstva i Karamarkova dolaska na vlast, notorni Dražen Keleminec – čelnik sumanute sekte lunatika nazvane A-HSP, inače otprije poznat organima reda – podigao je šator tik do Radauševa spomenika u Srbu ne bi li na taj način osujetio obilježavanje sedamdeset i pete godišnjice antifašističkog ustanka koje 27. srpnja organiziraju Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH.

Urnebesno je bilo gledati pritom kako velika većina Keleminčevih mobiliziranih indijanaca novinskim reporterima ne zna objasniti što zapravo rade tamo i što zapravo žele. Šator ukrašen ustaškom zastavom na koncu je ipak, za razliku od onoga u Savskoj, uspješno i bezbolno uklonjen.

Da bi stvar bila bolja, nakon propale predstave u Srbu, unatoč silnom Keleminčevom trudu, svu je herostratsku slavu i gromoglasni aplauz publike, ni kriv ni dužan, pobrao Vlaho Orepić. U rijetko viđenoj simultanki, tehnički ministar unutrašnjih poslova najprije je pogodio s poluodstojanja tvrdnjom kako Milorad Pupovac jedva čeka da se u Srbu pojave spodobe poput Keleminca – sve kako bi mogao bajati o uznapredovaloj ustašizaciji Lijepe Naše – da bi već u sljedećem napadu, nakon efektnog driblinga, položio od table tražeći od Hrvatske akademije zadrtosti i učmalosti, pardon znanosti i umjetnosti, da napokon razriješi gordijski čvor vječitog pitanja što se to točno zbilo u Srbu četrdeset i prve.

Da jednom za svagda napokon raskrstimo s time. HAZU mora biti, kazao je Orepić, avangarda našega društva.

Nakon svega izrečenog – bez ikakve zle namjere da ulazimo u ministrove dobre namjere – jedan zaključak nameće se sam po sebi: očekivati da avangarda društva bude jato akademskih bjeloglavih supova koji uporno šute kao zaliveni već dvadeset i pet godina – koji nisu prozborili ni riječi kada su heroji a ne zločinci tamanili Srbe i Bosance, kada se pljačkala država, kada su se diskriminirali pederi i lezbijke, kada su se u parlamentu donosili sumanuti zakoni i deklaracije, kada su divljaci skloni ‘ustaškim šehidima’ ognjem i mačem pustošili polja kulture i trudili se iz petnih žila da rijetke oaze kritičkog promišljanja pretvore u pustinje, kada su se, na kraju krajeva, masovno dizali u zrak spomenici poput onog u Srbu – bjelodani je pokazatelj stravičnog otklona od realnosti i neshvaćanja svijeta u kojem živimo.

Sve to, međutim, posve je u skladu s postavom i modusom operandi Vlade u kojoj je gospodin Orepić ‘ministrirao’ minulih šest mjeseci. Bilo bi čudno da je drugačije. Da je bolje, jednostavno ne bi valjalo.

Ultimatum

Pravaški jastreb Pero Ćorić, korifej jedne od trideset i šest hiljada stranaka pravaške provenijencije koliko ih momentalno egzistira u Hrvatskoj, kazao je kako njegov HSP AS uoči izbora može razgovarati sa svih trideset i šest hiljada pravaških stranaka osim s HSP-om.

Zašto? Zato što Hrvatskom strankom prava predsjeda Daniel Srb, a on, eto, nema lijepo prezime.

Ćorić, izgleda, politiku shvaća kao infantilno prejebavanje vrtićkih klinaca u kojem se kao glavni argumenti potežu nečije prezime, mala piša, kockasta glava ili klempave uši.

Od suradnje s HSP-om, uostalom, ne može biti neke velike koristi. Što se nikako ne bi moglo reći za HDZ. Zato je Ćorić odmah nakon bljuvotine o tuđim nelijepim prezimenima dao ultimatum HDZ-u. Ili će surađivati u svim izbornim jedinicama ili suradnje neće biti.

Mora da je Andrej Plenković nakon ovako rezolutnog istupa ekspresno napunio gaće. Možeš misliti. To je otprilike kao kada bi ofucani štakor postavljao ultimatume ranjenom i nadrkanom nilskom konju. Kao kada bi Zdravko Mamić Paulu Pogbi na nos stavio ultimatum da između Mourinhova Manchestera i madridskog Reala mora odabrati zagrebački Dinamo.

Na svu sreću, upućeni tvrde kako je pametniji dio HDZ-a ipak došao do zaključka kako se ne bi bilo zgodno pariti s pojavama poput Ćorića. Činjenica je to koja svakako ohrabruje. Naime, da je Hrvatska iole normalna država, tipovi poput Ćorića i Tepeša ne bi krojili nacionalnu politiku niti bi bili potpredsjednici parlamenta.

Bili bi, štono se kaže, u šturcu. Bili bi mali nebitni žohari sklonjeni u tamu društveno-političke kanalizacije gdje im je, po svim zakonima fizike, i mjesto.

Čast je stvar izbora

Umro je Goran Hadžić. Malo je, vjerujem, onih koji nisu čuli o njemu. U najkraćem, prijeratni skladištar u VUPIK-u, nakon toga predsjednik Republike Srpske Krajine. Optužen za progon Hrvata na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi, za ubojstva, nezakonito pritvaranje, mučenje, deportaciju i prisilno premještanje na području istočne Slavonije i Knina.

Hadžić je bio karakterni pikzibner, iskompleksirani šuft iznikao iz plodnoga mulja ratnih strahota početkom devedesetih, kakvih je u to vrijeme na sve tri strane – i hrvatskoj, i srpskoj, i bosanskoj – bilo stravično previše.

Umro je na slobodi. Ispod vijesti o njegovoj smrti, u novinskim rubrikama istovremeno se pojavila još jedna koja na prvi pogled s njome nema nikakve veze. U jednome su, međutim, te dvije vijesti povezane da jače ne mogu biti. Riječ je o časti. O shvaćanju života.

Samo dan nakon Hadžićeve smrti, crnogorski predsjednik posthumno je Ordenom za hrabrost odlikovao admirala JNA Vladimira Barovića. Admiral Barović bio je zapovjednik ratne mornarice. Upamćen po tome što je odbio izdati naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i da stradavaju nevini ljudi. Potkraj rujna devedeset i prve počinio je samoubojstvo na otoku Visu.

Zašto ovo bilježim? Kakve veze ima s nama? Priča o Hadžiću i Baroviću poučna je i zimzelena priča o lakšem i težem putu.

Početkom devedesetih, Goran Hadžić bio je itekako podoban, Vladimir Barović, eto, nije. A podobnost nije, kako reče Tena Štivičić u ‘Tri zime’, izbor. To je, jebiga, instinkt. Ne može se protiv vlastite savjesti. Da bi sačuvao obraz, čovjek kojiput mora odustati od života.

U svijetu ološa i ubojica časnim ljudima ne preostaje ništa drugo osim smrti. Kada se stvari promatraju s vremenskim odmakom od četvrt stoljeća, čini se tako jednostavnim izabrati pravu stranu. Biti častan i ispravan.

Riječ je, dakako, o jeftinoj obmani. Čovjek se naknadno uvijek nastoji predstaviti boljim nego što uistinu jest. Najbolje se to vidi u hudim vremenima, kada kola krenu nizbrdo i kada brat poteže kamu na svog brata. Vazda je tako. Tada je oko nas tako mnogo hadžića, a tako malo barovića.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije