Svega nekoliko Varaždinki i Varaždinaca okupilo se jučer navečer na glavnome gradskom trgu, obezglavljeni, izmanipulirani i hipnotizirani, pa čak i u potpunosti neupućeni u ono zbog čega su uopće odlučili izaći na ulice, nakon što su kod kuće prethodno izradili nekoliko jalovih transparenata. Nešto što je pretenciozno najavljivano kao veliki prosvjed pretvorilo se u potpuni fijasko, toliko sramotan da je toj omanjoj skupini samoproglašenih zagovornika kontinuiteta nekakve kurikularne reforme iz čistog sažaljenja podršku došla pružiti i nekolicina pasa koja je baš u to vrijeme lutala gradskim ulicama.
Tako otprilike jučerašnji festival demokracije na varaždinskom Korzu izgleda u očima i u umu nekih koji i dalje ne žele shvatiti što se u Hrvatskoj događa proteklih mjeseci i ne pada im na pamet pokušati razumjeti što se to jučer dogodilo u brojnim gradovima širom Hrvatske (pa i dalje!), s epicentrom u Zagrebu. A jednako tako, i posebno važno, i u Varaždinu.
Više od tisuću ljudi okupilo se jučer na Korzu (da, više od tisuću, možete ih prebrojati na našoj fotografiji), pokazavši da Varaždin nije nikakvo opskurno leglo nazadnjaštva, kao što ga se percipiralo u hrvatskoj javnosti proteklih dana.
Tisuću prosvjednika u Varaždinu ogromna je brojka! I to ne samo iz razloga što Varaždinke i Varaždince nije previše jednostavno natjerati na prosvjed, pa čak ni na obično izricanje stava. Dodatni razlog je i taj što, gledano relativno, prema broju stanovnika, tisuću prosvjednika u Varaždinu ekvivalent je brojci od oko 20.000 prosvjednika u Zagrebu! Je li to premalo? Je li to neuspjeh? Je li to fijasko?
No brojke možemo čak i ostaviti po strani, jer ono što je daleko važnije su atmosfera koja je jučer vladala na prosvjedu, energija koja je kolala među prosvjednicima, poruke koje su odaslane sa skupa te način na koji je to napravljeno. I sve to bilo je – varaždinski! U onom najboljem smislu te riječi, ne u onome o kojem često pričamo kada kritiziramo pojedine aspekte sebe samih.
Jesu li svi koji su jučer bili na prosvjedu znali vrlo precizno argumentirati zašto su tamo? Jesu li svi oni detaljno proučili dokumente kurikularne reforme pa zauzeli jasan stav u odnosu na njih? Jesu li, naposljetku, svi oni bili načistu oko toga igra li se iza paravana neka politička ili politikantska igra u kojoj će oni odigrati tek uloge pijuna, jednodnevnih ratnika, lutaka na koncu nekih većih i moćnijih igrača?
Vrlo je vjerojatno da su odgovori na sva prethodna pitanja redom – ‘ne’. Ali to uopće nije važno. Jer jučerašnji prosvjed nije bio samo prosvjed podrške Cjelovitoj kurikularnoj reformi. Upravo zbog toga su sve kritike koje dolaze ‘s one strane’ pucanj u prazno.
Pucanj je u prazno i promašena meta, uzmimo tek jedan u nizu primjera koji se generiraju ‘s one strane’, naslov koji glasi ‘Prosvjed nije imao veze sa školstvom, nego s politikom’.
Da, naravno da je imao veze s politikom! I to iz dva razloga. Prvi je taj što je upravo takozvana ‘domoljubna’ politika aktualne vlasti dovela do toga da ljudima iskoči osigurač i spuste im se rolete pa počnu participirati u društvenom životu kao aktivni građani, što je u onih koji obitavaju na ovim prostorima gotovo endemska osobina.
I upravo tu počinje drugi razlog. Jer svaki prosvjed jest politika. Svaki aktivizam jest politika. Ali ne politika kako je doživljavaju oni koji su izgovorili spomenuti naslov. Ne politika kao strančarenje. Nego politika kao aktivno sudjelovanje.
Jučer smo se, zvuči to gotovo nevjerojatno, odmaknuli od eskapizma, apatije i nihilizma. I zato ne trebamo imati problem složiti se s tim da je to zaista bila fešta, kako je prosvjed omalovažavajuće nazivao resorni ministar. Jučer se dogodio festival demokracije. Jednako u Varaždinu, kao i u Zagrebu.
A za nas u Varaždinu on je posebno važan. Kao i 2011., kada se prosvjedovalo protiv tadašnje vlade, Varaždinke i Varaždinci pokazali su da znaju ‘izaći iz ormara’ kada je to potrebno i da znaju kako to napraviti.
Ono što se dogodilo jučer važno je ne samo zbog kurikularne reforme, i ne samo zbog obrazovanja. Jučer je neizrečeno poslana jedna daleko važnija poruka. Ja sam jučer – i u tome nikako nisam usamljen – vidio i čuo još jednu poruku – poruku protiv smjera kojim Hrvatska ide posljednjih mjeseci.
Ta ‘nekompetentna’ masa, kako ju nazvao ministar revizionist povijesti, jučer je pružila punu podršku kontinuitetu kurikularne reforme, ali je isto tako – tiho i poluizrečeno – odaslana i protestna poruka protiv daljnje lažne i prijetvorne ‘domoljubizacije’ društva, protiv njegove daljnje konzervativizacije, klerikalizacije, fašistoidizacije, pa i, ne zaboravimo to, daljnje privatizacije, korporatizacije… I, kao posljedice svega navedenoga, opće alijenacije.
Jer, uvijek to treba imati na umu, ideološki i svjetonazorski sukobi tek su poligon koji ‘pragmatični’ igrači domaćeg ili stranog akcenta koriste da bi u miru punili vlastite džepove i džepove svojih svjetskih poslovnih prijatelja.
Nažalost, sukus je to hrvatskog političkog ‘domoljublja’, nema drugog na što bi ga se moglo svesti.
U takvoj društvenoj klimi kriza oko kurikularne reforme bila je tek okidač. A eksploziju su potpomogla dva snažna, svaki na svoj način, katalizatora – Boris Jokić i Ladislav Ilčić. Hvala im obojici na tome, jer bez oba katalizatora ne bi bilo ni prosvjeda, budite uvjereni u to.
Sada nam tek preostaje vidjeti je li sve to bio tek bljesak ili je preostalo još građanske snage za dalje. Jer posla je još puno i previše.
