Ministar ne griješi: evolucija je doista upitna, ako govorimo o nekima na vlasti

Kuka i motika nadigla se na novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara nakon što je u javnosti popularizirana njegova teza o upitnosti, odnosno manjkavosti Darwinove teorije evolucije.

Dobar dio znanstvene zajednice takav je diskurs proglasio nedopustivim i zatražio ministrovu smjenu. Živimo, kažu, u 21. stoljeću i ne možemo se vraćati u srednji vijek. Ne možemo zatvarati oči pred nečim što je činjenično dokazano i kao takvo općeprihvaćeno.

Aktivisti predvođeni Oliverom Frljićem, inspirirani tolerantnim inkvizicijskim običajima, otišli su korak dalje i najavili javno, ritualno spaljivanje knjiga.

Na prvu loptu, čitava je situacija, priznat ćete, prilično zbunjujuća. Nakon što pročita naslov u novinama, čitatelj bi mogao pomisliti kako je gospodin ministar do svojih zaključaka došao nakon što se aktivno uključio u rad Vlade i vidio s kime ima posla. Doista, ako pogledate pojedince iz vladajuće garniture, teza o kočnicama evolucije mogla bi se vrlo živo argumentirati na čitavom nizu primjera.

Međutim, tek nakon ozbiljnog znanstveno-istraživačkog rada, nakon iscrpljujućeg iščitavanja čitave kartice novinskog teksta, čitatelj dolazi do spoznaje kako ministrove teze ipak nemaju veze s aktualnom politikom. Riječ je, naime, o postavkama prenesenim iz ozbiljnog znanstvenog članka, objavljenog u Riječkom teološkom časopisu, o ‘znanosti i religiji kod Ruđera Boškovića’.

‘Čini se da do sada teorija evolucije nije ponudila konačna rješenja, što nam i dalje ostavlja prostor za Boga kao dizajnera. Što, drugim riječima, znači da je opcija Bog i dalje otvorena, tj. najvjerojatnija.’

Sad, može se činiti malo nespretnim da utvrđene znanstvene činjenice u pitanje dovodi baš ministar znanosti, ali ruku na srce, teško je i zamisliti da bi gospodin Šustar uopće postao ministar u kaptolskoj Vladi da je u svojim znanstvenim radovima ignorirao Svemogućeg Bradonju kao dizajnera.

‘Ja jesam vjernik’, pojasnio je naknadno novi ministar, ‘biologija i vjera ne moraju biti nužno suprotstavljene vrijednosti, dosta je logike mi ili oni.’

Ok. Nikome, naravno, pa tako ni ministru znanosti, ne treba odricati vjeru. Problem je, međutim, u nečem drugom.

Teško da biste tako lako mogli pronaći dva pojma koji funkcioniraju u tako strogoj antonimiji kao što su znanost i religija. Poznat je filozofski zaključak: filozofija započinje tamo gdje religija završava, kemija započinje tamo gdje alkemija završava, astronomija započinje tamo gdje astrologija završava.

Argument sa znanstvenicima koji su istovremeno bili religiozni ne dolazi u obzir zato što im u njihovim spoznajama nije pomogao bog, već fizika, biologija i matematika. Stoga su svi pokušaji da se religija i vjera pomire sa znanošću osuđeni na propast u samome startu.

Teza o Bogu dizajneru, koju neki u nedostatku boljih argumenata i spoznaja izvlače, ima otprilike istu težinu kao i tvrdnja Simone Gotovac da ju je taj isti Bog spasio iz ralja narkomanije i prostitucije.

U znanosti, dakako, postoje rupe. Znanost još uvijek nije ponudila konačno rješenje. Međutim, valja imati na umu da znanost ide naprijed i da mi danas imamo spoznaje koje nismo imali prije tisuću, petsto ili prije dvjesto godina.

Imamo predodžbe koje, primjerice, Demokrit, Darwin ili Einstein nisu imali. Za pedeset godina imat ćemo spoznaje koje su nam danas nezamislive.

Na kraju krajeva, danas svaki prosječni gimnazijalac o prirodnim zakonima zna više od bilo kojeg utemeljitelja vjerskog pokreta.

U tom smislu, činjenica da je današnji obrazovani čovjek istovremeno i religiozan zvuči u najmanju ruku paradoksalno.

Ovdje svakako valja spomenuti i činjenicu da su američki znanstvenici baš nekidan potvrdili postojanje gravitacijskih valova o kojima je još prije sto godina pisao genijalni Einstein, samo što ih on nije mogao dokazati. Danas je, eto, i to moguće.

Zašto je to važno? Zato što nas upravo to otkriće, uz sve što već znamo o Hubbleovom zakonu, pozadinskom zračenju i rasporedu elemenata, dovodi na korak bliže to toga da Bradonja kao dizajner nije bio potreban. Što, drugim riječima, znači da opcija Bog stoji na sve klimavijim nogama i nameće se kao najmanje vjerojatna.

O svemu tome, kako vidite, dalo bi se lijepo raspravljati. Najzad, i ministar Šustar izrazio je zadovoljstvo činjenicom da se šire polja rasprave.

Pitanje je, međutim, ima li danas bilo kakva suvisla rasprava smisla, pogotovo u društvu koje predvodi ekipa znanstvenika koji tvrde da prije 1990. godine nije postojalo ništa i da je dizajner svemira kakvog danas poznajemo zapravo namrgođeni autokrat koji je stvarao galaksije ratujući sa zelenim i žutim vragovima. Bojimo se da nema.

Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 23.2.2016.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije