U svakoj osobi pokušaj vidjeti ono najbolje! Ne
usmjeravaj svoju pažnju na nečije mane i negativnosti, na nečiji
kriminal, nasilje, greške bilo koje vrste… Na taj način s
vremenom će upravo ono najbolje u njoj izaći na površinu. Pritom
mediji imaju veliku, nemjerljivu moć, i svi vi koji radite u
njima trebali biste pisati samo o pozitivnim stvarima, jer
pisanjem o negativnostima ubrizgavate dodatnu dozu otrova u
društvo. Budite usmjereni na ono ‘za’, a ne na ono ‘protiv’, i
stvari će se, vidjet ćeš, početi mijenjati na bolje!
Otprilike takav sam savjet proteklih dana primio od svog
prijatelja, koji je već dulje vrijeme aktivno posvećen duhovnoj
praksi. Izmičući se od svih zala kojima mediji truju prosječnog
konzumenta tog otrovnog sadržaja, uslijed čega, kaže, svijet
postaje sve gore mjesto, a ljudi degeneriraju, moj prijatelj
dolazi u doticaj s onim što je istinski bitno.
I, zaista, teško se, barem jednim, onim najosnovnijim dijelom
(ali ne i praktičnom interpretacijom!), ne složiti sa sadržajem
te poruke. Naposljetku, već je na mnogim mjestima napisano, na
mnogim Facebook-profilima podijeljeno, na mnogim duhovnim i
‘duhovnim’ susretima izrečeno: ‘Protiv mraka može se boriti samo
paljenjem svjetla’.
Izbjegavajući složeniju raspravu oko te teme odlazim kući, sjedam
u fotelju, onako ‘smiren’ i ‘pozitivan’, pa tada, uslijed tog
neugodnog osjećaja da zapravo i nije ‘sve u najboljem redu’ (iako
je, pomalo paradoksalno, ‘svijet sve gore i gore mjesto, a ljudi
degeneriraju’) spajam se – svjesno izabirući okrenuti leđa
eskapizmu bilo koje vrste – na izvor svega zla.
I tamo ‘susrećem’ nikoga drugoga nego srednjoškolskog kolegu,
poznanika iz generacije koja je maturirala 1993. godine, našeg
gimnazijalca, Varaždinca, Topličanca… Medijsku zvijezdu veću i
od Radimira Čačića, i od Roberta
Podolnjaka, pa čak, što je posljednjih dana itekako
teško, i od Ladislava Ilčića i Vlade
Košića, kojeg nam je također tako drago svojatati kao
svojeg.
– Ovu šajkaču dala mi je jedna žena iz Vukovara, pala je s
četnika koji ju je silovao. Ta me žena zamolila da vam to
poklonim – rekao je Velimir B. (iliti
Furta, što mu je bio nadimak pod kojim su ga
poznavali vršnjaci iz Varaždinskih Toplica i varaždinske
Gimnazije) predsjednici Vijeća za elektroničke medije
Mirjani Rakić.
U tim trenucima pod prozorom ureda Vijeća u tijeku je prosvjed
zbog trodnevnog ukidanja koncesije Z1 televiziji nakon određenih
spornih sadržaja emisije ‘Markov trg’ Marka
Juriča. Mnoštvo skandira, u uredu je napeta atmosfera,
no Mirjana Rakić smireno i profesionalno, kako i priliči osobi
njezina životnog i novinarskog iskustva, sluša Velimira B. pa
gleda tu četničku šajkaču koju mu je dala ‘gospođa Ružica’, i
koju on, ljubazno i finim tonom, polaže na stol.
I pokušavam u postupku Velimira B., ponukan duhovnim savjetom
svoga prijatelja, vidjeti ono najbolje. Gledam, vidim i, gle
čuda, uspijevam! Vidim ono najbolje u njemu, onu malu, majušnu,
gotovo nevidljivu, zeru ljudskosti što čuči negdje u dubini
njegove ruinirane osobnosti, prepun sam razumijevanja za suludost
toga čina koji se zbiva pred kamerama (video je kasnije nekim
čudom uklonjen s YouTubea) i naposljetku tražim način kako u
cijeloj toj situaciji – biti ‘za’, a ne ‘protiv’!
No onda se prisjećam kako sam, u najboljoj namjeri poštivanja
‘kulture dijaloga’ i ‘slobode govora’, prepun razumijevanja bio i
početkom 90-ih, kada je Velimir B., tada još varaždinski
gimnazijalac, više nego uspješno privlačio pažnju okoline svojim
istupima – ustaškim, fašističkim, antisemitskim, endehazijskim…
Nastavio je ‘kontroverzni’ Velimir B. u istom tonu i nakon što je
prekoračio granicu punoljetnosti – bilo pod pravaškim,
hadezeovskim ili nekim trećim okriljem – a broj njegovih izjava
koje su uzburkavale javnost svih proteklih godina rastao je i
rastao…
Prisjetimo se tako primjerice njegovih ‘spoznaja’ kako ‘njemački
neonacisti prezrivo nastupaju prema Srbima, ali prema Hrvatima
nastupaju kao prema sebi srodnoj i bliskoj rasi, kao ljudima koji
su im intelektualno i borbeno dorasli’.
Pa zatim ona koja je još snažnije odjeknula, da ‘nisu u Jasenovcu
Židovi završavali po nekom rasnom ključu, nego zato što su, isto
kao i Srbi i komunisti, bili protiv hrvatske države’.
Nije dvojio Velimir B. čak ni oko toga da i vlastitu obitelj
uvuče u svoje istupe usmjerene prema patološki narcisoidnoj
samopromociji: ‘Mi smo unuci ustaša! U mojoj kući, u svih pedeset
godina jugoslavenske diktature, stajala je ponosno slika
Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske i Oca Domovine’.
Tako je, dakle, govorio Velimir B. – a riječ je tek o dijelu
izjava ovlaš zagrabljenih iz prebogate riznice koju je stvarao
godinama, doprinoseći tako razvoju ‘pluralističkog’ društva,
dajući svoj doprinos nasušno nam potrebnom ‘bogatstvu
različitosti’.
Naposljetku, prisjetimo se i teško zaboravljivog poziranja u
esesovskoj uniformi sa svastikom na nadlaktici. Mladost – ludost,
reći će narod. I upravo tako danas svoje ispade iz prošlosti
tumači Velimir B.
– Ja sam svoj politički pubertet davno proživio – i prerastao. U
pubertetu su bubuljice potpuno normalna stvar, a problem nastaje
ako ih na vrijeme ne istisnete… A ja sam upravo to učinio.
Raskrstio sam na vrijeme sa stavovima na kojim bi mi netko mogao
zamjeriti i u profesionalnom novinarskom smislu dokazao kako se
radi ozbiljan i općeprihvaćen posao – ispovjedio se Velimir B.
2011. godine.
No, čak i ako na trenutak odaberemo pristati na opću amneziju pa
zaboravimo baš na sve što se dogodilo između njegova ‘puberteta’
i ‘zrelosti’, koliko je istiskivanje bubuljica bilo uspješno
imali smo prilike vidjeti ovoga utorka u spomenutom uredu Vijeća
za elektroničke medije.
Sasvim nesvjestan što zapravo radi, Velimir B., taj dragi naš
Furta, ‘poklanjanjem’ Mirjani Rakić četničke šajkače koju mu je
dala ‘gospođa Ružica’ – i čineći to do krajnjeg prezira vrijednom
pokvarenom manipulacijom – dao je zapravo i svoj ‘skroman’
doprinos silovanju svih onih žrtava o kojima se tako nerado
pričalo od 90-ih naovamo i kojima hrvatska država – zabavljena
podjelom društvenog plijena – nije znala ili nije bila voljna
pružiti adekvatnu psihološku i svaku drugu potrebnu pomoć.
I tada, u tim trenucima kada Velimir B. Mirjani Rakić ‘poklanja’
četničku šajkaču i izgovara citirane riječi – postalo je posve
razvidno, više nego očigledno, da ‘za’ i ‘protiv’ uvijek idu u
paru.
Ne može se, naime, djelovati ‘za’ pomoć žrtvama silovanja bez
djelovanja ‘protiv’ onih filofašističkih manipulativnih huškača
koji će i tuđu traumu nastojati iskoristiti kao priliku za svoju
novu samopromociju.
Mnogo je i previše tih ‘za’ koji idu zajedno s ‘protiv’ pa se
stoga nije zgoreg prisjetiti da ni hrvatski branitelji nisu mogli
boriti se ‘za’ slobodu, a da se istovremeno ne bore i ‘protiv’
agresije i agresora.
I, na kraju, kako kaže moj prijatelj duhovni praktikant,
pokušajmo u svakome vidjeti ono najbolje. Odnosi se to, naravno,
bez izuzetka i na sve agresore, nasilnike, silovatelje, huškače,
manipulatore…
Svi oni, je li, u sebi nose zeru čovječnosti, koliko god nam bila
skrivena. Jednako kao što su je – a upravo ovih dana prisjećamo
se još jednog grozomornog zločina koji se dogodio prije nešto
više od sedam desetljeća – nosili i upravitelji Auschwitza, mnogi
među njima brižni obiteljski ljudi… Svojevrsni je to paradoks o
kojem je još 60-ih godina prošloga stoljeća gotovo sve
rekla Hannah Arendt u svojem djelu
‘Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla’.
Dakle, pronađimo i u njima, pa i u našem domaćem nemjerljivo
‘benignijem’ Velimiru B. tu zeru ljudskosti. Pa ako je nastavimo
zalijevati prihvaćenjem, ona će, kaže duhovna znanost, narasti i
procvjetati.
Pa, eto, slažem se, ja sam ‘za’. A također sam i ‘za’ to da se
Velimiru B., u istome duhu, pruži adekvatna zdravstvena skrb. U
tome duhu prihvaćanja u ljubavi stvorit ćemo, obećaje nam se,
vrli novi svijet, svijet bez sukoba, bez ratova, bez grijeha.
Međutim, dok mi ‘brijemo na pozitivu’, što je suvremeni simptom
upravo njezine suprotnosti – u obliku egoističkog eskapizma,
narcisoidne potrage za srećom i izbjegavanja svake neugode te
mentalne i duhovne slabosti i inercije – svijetom će se razmiliti
lopuže i nitkovi.
Ne, svijet ne postaje sve gore mjesto, a ljudi ne degeneriraju
više nego ikad u povijesti. Istina je posve suprotna. Ako ne
vjerujete, sjednite u vremeplov pa kada se vratite natrag,
prenesite čovječanstvu svoja iskustva. Jer, bez obzira na sve
grozote i ozbiljne izazove suvremenog svijeta, život na Zemlji
danas je bolji nego ikada prije.
A razlog tome je jednostavan: tijekom ljudske povijesti bilo je
dovoljno onih kojima je bilo posve jasno da ‘za’ i ‘protiv’
uvijek idu zajedno.
P.S. Prezime osobe iz ove naše ‘varaždinsko-topličke’ priče
pisano je inicijalom tek s jednim ciljem – zaštite članova
njezine obitelji od sramote.
Goran Štimec – Dežurni namćor –
29.1.2016.
