Reakcije na neprolazak Varaždina u drugi krug kandidature za Europsku prijesolnicu kulture 2020. ne prestaju pa prenosimo, u potpunosti, priopćenje Nataše Maričić, članice Gradskog foruma GO ORaH Varaždin.
“Varaždin nije ušao u sljedeći krug kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2020., usprkos najavama Raymonda Rojnika, voditelja projekta, da Varaždin ima najviše šanse da to postane. Za gradsku vlast šok i nevjerica. Za struku logična posljedica načina vođenja kandidature, izrade kulturne strategije i predstavljenog koncepta. O nizu postupaka u prijavi na rubu nepravilnosti da ne govorimo.
Naime prijava za kandidaturu za EPK zahtijeva/preporuča da: 1) kulturna strategija mora postojati 2-3 godine prije prijave za kandidaturu, a kulturni i umjetnički sadržaj mora imati jasnu i skladnu umjetničku viziju i strategiju kulturnog programa; 2) postupke za izbor glavnog i umjetničkog ravnatelja treba provesti u ranoj fazi postupka prijave pri čemu je javni natječaj transparentniji; 3) umjetnički ravnatelj je neovisan i mora imati jake umjetničke reference; 4) uključivanje lokalnih umjetnika i kulturnih organizacija u osmišljavanje i provedbu kulturnog programa je nužno; 5) struktura izvršenja obuhvaća osoblje s odgovarajućim vještinama i iskustvom potrebnim za planiranje, upravljanje i izvršenje kulturnog programa u godini nastanka.
U provedbi prijave je gotovo u svim točkama bilo obrnuto: 1) u timu za pripremu projekta nije sudjelovala niti jedna osoba sa završenim (ali ni nezavršenim) umjetničkim obrazovanjem (osim Ivana Meseka i Davora Bobića u svojstvu konzultanata); 2) javni natječaj za izbor glavnog ravnatelja i umjetničkog ravnatelja nije proveden – za šefa kandidature postavljen je ravnatelj Koncertnog ureda Raymond Rojnik, Koncertni ured je postao ured prijave kandidature, a za ravnatelja razvoja kulturne strategije za Hrvatski sjever (dakle za umjetničkog ravnatelja) je postavljen Emil Tkalec, ekonomist iz Lepoglave koji se specijalizirao za pisanje prijava za projekte EU; 3) stručni tim su sačinjavali vrlo mladi ljudi bez imalo iskustva.
Rezultat svega toga je prijava koja vrišti neznanjem, bahatošću, ignorancijom i prezirom prema kulturi, a prijevod na engleski je – zbog nepoznavanja materije – diletantski. Raspon ide od ne vladanja pojmovima koji su neophodni da se kulturna strategija misli, a kamoli da bude osmišljena do prezira prema struci ne samo tako što je se uopće ne uključuje, nego i prozivanjem zbog kulturnog elitizma – struka bi naime morala biti posramljena što zna ono što oni koji su pisali prijavu za kandidaturu ne znaju. Konačni koncept – “Spojiti nespojivo” – je da koncepta nema: u to spajanje nespojivog bez glave i repa je nagurano sve što se nagurati moglo –jedan Špancirfest – koncept rastegnut na godinu dana i proširen na cijelu regiju.
Ova prijava i njen neuspjeh rezultat su dugogodišnjeg stanja u kulturi u gradu. Iako se čini da gradske vlasti identitet grada temelje na kulturnim događanjima i jakoj umjetničkoj sceni – pa od tuda profiliranje Varaždina sa sloganima Varaždin grad kulture -, stvarnost je sasvim drugačija. Varaždin nikad nije imao kulturnu strategiju – ni prije pedeset godina ni u trenutku predavanja prijave za kandidaturu za EPK 2020. Sliku “grada kulture” gradske vlasti utemeljuju s jedne strane u gradu kao zaštićenoj kulturnoj baštini, a s druge u zaista velikom broju uspješnih glazbenika i likovnih umjetnika koji su rodom iz Varaždina, pri čemu se zaboravlja da nitko od njih svoju karijeru nije izgradio u rodnom gradu, nego je uvjet za uspjeh bio upravo odlazak iz Varaždina. Slika Varaždina kao “grada kulture” u oba svoja aspekta dakle podrazumijeva grad kao kulturnu baštinu, grad koji se gleda, a ne grad koji se ili u kojem se nešto događa. I upravo to je mjesto na kojem postaje jasno da je Varaždin grad u kojem se ne razmišlja o kulturnim potrebama njegovih stanovnika, nego o tome kako kulturni kapital koji posjeduje prodati i unovčiti.
S druge strane, i da apsurd bude veći, Varaždin je po broju umjetnički obrazovanih građana, po broju onih koji se umjetnošću profesionalno bave i od nje žive zaista grad kulture. Nakon skupog i nepotrebnog debakla s prijavom za EPK 2020, vrijeme je da se snažnom profesionalnom umjetničkom potencijalu izraslom u sjeni privida grada kulture konačno prepusti kreiranje kulturnog profila grada koje će omogućiti stvaranje suvisle kulturne strategije i time slobodan i živ protok ideja, ljudi i u konačnici novaca” – stoji u priopćenju Nataše Maričić, članice Gradskog foruma GO ORaH Varaždin.
