40 GODINA KASNIJE

PRAVI PUNKERI ‘Nećete se zvati Crna kronika, nego Bijela kronika, rekli su nam u Jugotonu. Odgovorili smo da nema šanse i otišli doma’

Nakon 40 godina od svog prvog nastupa, Crna kronika ponovno se penje na binu! U subotu, 7. srpnja, u dvorištu palače Sermage, s početkom u 21.30 sati.

Nakon 40 godina od svog prvog nastupa, Crna
kronika
ponovno se penje na binu! U subotu, 7.
srpnja, u dvorištu palače Sermage, s početkom u 21.30 sati, moći
ćemo se svi zajedno prisjetiti kako je to izgledalo te 1978.
godine, u vrijeme punka i Novog vala na ovim prostorima.

Punk odnosno garažni rock koji je svirala Crna kronika danas će,
istina, možda zvučati ponešto drugačije, rearanžirano, vjerojatno
i manje sirovo nego nekad, ali ekipa iz benda kaže da je jednako
uzbuđena kao i u vrijeme kad su bili klinci.

– A možda i više. Jer sad budu mi deca došla na koncert – iskren
je Ignac Klarić, pjevač Crne kronike. 

Uz njega, u bendu su od prvog do zadnjeg dana, sve do vremena kad
su se odlučili ponovo okupiti, svirali još Robert
Kontrec
na bas gitari, Srećko Kekez na
gitari i Mario Oreški na bubnjevima.

Oreški je, nažalost, preminuo 1989. godine i tada je Crna kronika
odustala od bilo kakvih ideja o daljnjem sviranju. Tako je i
bilo sve do prije otprilike godinu dana, kada se sastavu
pridružuju Dejan Parlaj Žeta na gitari i
Mario Mudri na bunjevima. 

Imali su 13 godina

Prema Klarićevom sjećanju, dečki iz Crne kronike te su 1978.
godine prvi nastup imali još kao osnovnoškolci.

– Imal sam 13 godina, dakle to je bil negde sedmi razred. Svirali
smo, kaj je danas nezamislivo, po osnovnim školama. Prvi nastup,
čini mi se, bil je na današnjoj V.  osnovnoj školi. Naravno,
svirali smo po danu, ne po noći. Imali smo pravo na nekih možda
pola sata. To je bil žestoki punk, svirali smo Ramonese,
Sex Pistolse
… A to je u onom trenutku bila
nevjerojatna alternativa, ljudi nisu ni znali kaj je to – priča
nam Klarić.

Popularnost su, barem kod ženskog dijela publike, stekli već
svojim prvim nastupom. 

– Sjećam se da smo od djevojčica koje su išle na Petu dobivali te
male papiriće na kojima je pisalo ‘sviđaš mi se’, ‘jako si
sladak’, ‘jako si zgodan’ i slično. Smijali smo se tome, iako nam
je to tad ko klincima vjerojatno imponiralo.

A svirati tada, na samim počecima, nije znao skoro nitko. 

– Dečki su se učili u hodu. Gitare koje su uspjeli nabaviti bile
su ‘žnj’ kvalitete. Svi smo bili spojeni na jedno pojačalo, i moj
mikrofon, i gitare, i sve… A pojačalo je bilo, naravno, kućne
izrade. To je bilo strašno! Nismo imali ništ. Bubnjar si je krpal
opnu izolir trakom, tak da kad je udaril po njemu uopće nisi
čul zvuk doboša nego ‘tup’ – prisjeća se Klarić kako je to
izgledalo na probama.

Vrijeme Radio Luksemburga

U ono vrijeme ni pristup glazbi nije bio jednostavan. Iz današnje
perspektive to je gotovo nezamisliva situacija.

– Kak smo nabavljali ploče? Nikak. Bilo je to vrijeme
Radio Luksemburga, kojeg smo pratili danonoćno.
I onda, kad je bila neka stvar, brzo smo na kazetofonu uključili
snimanje. Pa ti je na pol pjesme neki spiker uletel pa ti je taj
dio falil pa si onda zmislil kak bi taj dio otprilike mogel ići.

Kaže da je ploča i kaseta bilo, ali su se prodavale samo u
Vami i njihov izbor se svodio na zabavnu i
narodnu jugoslavensku glazbu. 

– Punk je odma bil stvrstan u šund. I prvi album
Prljavog kazališta etiketiran je ko šund pa je
cijena bila veća. Ako se nekaj smatralo nepoćudnim, dizala
se cijena. Mislili su da niko ne bu kupil. Ali su se tu zeznuli,
jer je ta muzika kod mladih nailazila na opće oduševljenje –
prisjeća se Klarić.

Do ploča preko švercera iz Trsta

Kaže da je primjerice Sex Pistolse i Ramonese bilo moguće
nabaviti, ali izvana. 

– Popuštalo je sve to polako tek u vrijeme kad smo se mi već
raspadali kao bend. A prije toga mi smo iz Trsta naručivali ploče
od ljudi koji su hodali tamo i švercali. Ali to je bil veliki
problem, jer nikad nisi bil siguran dal budeš dobil to kaj si
naručili ili ne budeš dobil, neko je šverceru možda zapljenil. A
i cijene su bile visoke pa si nismo mogli baš ni priuštiti.

Srećom, postojala je jedna radijska emisija koja je spašavala
stvar.

– Tada je bila popularna emisija na drugom programu Radio
Zagreba, zvala se ‘Po vašem izboru’. Ante Batinović,
Dražen Vrdoljak, Darko Glavan
… Oni su skužili da ljudi
ne mogu do nekih stvari i puštali su cijele albume. To nam je bil
jedini način da si snimiš cijeli album, a da nitko ne
prekida. Tak smo polako dolazili do glazbe.

Redali svirku za svirkom

Dečki iz Crne kronike, pogonjeni mladenačkim entuzijazmom, redali
su svirku za svirkom.

– Ono kaj smo hteli od prvog dana je ‘ajmo nekaj napraviti, ajmo
donijeti neki novi duh u Varaždin’. Tada su se slušali
Zeppelini, Deep Purple, Whoevci, Stonesi… Ali
ovo je bila totalna egzotika. 

Nakon obrada, kojima su počeli, na red su došle i autorske
pjesme.

– Napravili smo nekih 30-ak autorskih pjesama. Otišli smo u jednu
garažu i jedno dva-tri mjeseca uopće nismo išli u školu, bilo je
to totalno frentanje. Bili smo u toj garaži i svirali i vježbali
po cijele dane. Ima i jedna stvar iz tog vremena, zove se ‘Grupa
iz garaže’, svirali bumo je na ovom koncertu.

A tada su svirali svugdje.

– Sviralo se po cijelom gradu, po svim rupama, u
Graberju na gitarijadama, u Domu
željezničara, Kinu Park, Kinu Sutjeska
, na
Woodstocku‘ u parku kod Graničara, svirali smo
na terasi Vame… Već smo bili etablirani,
pratila nas je masa ljudi.

Priča o Vami i Azri

Uz tu Vamu veže se i jedna neobična priča.

– Došla je Azra u Varaždin, koncert na Vami, mi smo svirali kao
predgrupa. I usred svirke došel je taj direktor Vame i zamolil
nas je da prestanemo svirati jer bi se moglo dogoditi zbog
vibracija propadne, sruši se, pod. Ali ne zbog vibracija od
instrumenata, nego od publike koja ja skakala,
bil je to opći raspašoj. Tak da je Azra nakon nas,
s obzirom da su zabranili skakanje, svoj koncert odsvirala onak,
ko na terasi…

Crna kronika svirala je u Varaždinu ne samo s Azrom, već i s
Prljavim kazalištem, Filmom, Haustorom,
Buldožerom

– Prljavci i mi smo praktički istovremeno počeli. A oni uopće
nisu znali svirati! Učili su se ko i mi, možda smo čak i bolje
svirali. Jajo je znal samo tri akorda – priča uz
smijeh Klarić.

‘Mi ne bumo ništ menjali!’

A svirka s Filmom dovela je do jedne neobične zagrebačke epizode,
u kojoj je njihov daljnji glazbeni put možda mogao krenuti nekim
drugim smjerom. 

– Došel je meni Piko Stančić i rekel ‘Dečki,
odmah u ponedjeljak da ste se javili u Jugoton. Svirate
ko zmajevi, bolji ste od nas’. A mi smo bili klinci, kaj smo
mi znali, a oni su bili zvijezde u cijeloj Jugi. I tak smo mi
došli u Jugoton kod Siniše Škarice. Ovaj veli
‘Ok, dečki, da čujem’. I tak smo mi nekaj odsvirali i on
veli ‘Ok, ali prvo ćemo mijenjati naziv grupe, nećete
se zvati Crna kronika, nego Bijela kronika’. A mi ‘Kakva
Bijela kronika, ili Crna ili nikak!’ Pa on veli ‘U
tekstovima nećemo ići lokalno na Varaždin, nego idemo na
cijelo jugoslavensko tržište’. Mi smo rekli da ne bumo ništ
menjali. I tak smo se posvadili s njim i neslavno se vratili iz
Zagreba. Ne znam ni danas dal smo pogriješili…

‘Sistemski ljudi’ iz omladinske organizacije

A kako je punk išao ‘ruku pod ruku’ s politikom, dobro ilustrira
jedna druga epizoda.

– Na jednoj gitariji došel je do mene čovjek iz omladinske
organizacije i pozval me na stranu, jedan naš Varaždinac.
Moral sam mu recitirati tekst. On ga je zapisal i rekel ‘Ne može.
Ne možete svirati’. Onda sam ja rekel ‘Ne, pa to sam se ja zezal,
ne bu tak tekst išel’. Naravno, kad sam se popel na binu, točno
je išel tak. 

Ali Klarić ne misli da je tu bila riječ o pravoj zabrani.

– To ti je onaj sistem ko i danas, imaš ljudi koji se
hoće dodvoriti vlasti. Na ovakav ili onakav način. Ja mislim
da njega niko nije poslal, da je to napravil na svoju ruku. 

‘Te 80-e su bile lude’

Nakon povratka iz vojske neki iz benda krenuli su u Zagreb na
fakultet. Klarić se prisjeća tih 80-ih godina kao iznimno
zanimljivo razdoblje u glazbi i kulturi općenito.

– Imali smo tada već taj Novi val. Da povučem paralelu,
Psihomodo pop je počel svirati 1984., kad
smo mi već vojsku zbavili. U Zagrebu se tih godina nekaj počelo
rotirati, izlazil je časopis Polet. Zagreb
se nevjeratno mijenjal. Polet je bil fenomenalan list jer se
počel baviti nekim temama koje nisi mogel naći u klasičnoj
štampi. Te 80-e su bile lude. U književnosti, fotografiji,
umjetnosti općenito.

A u Varaždinu?

– Ne, u Varaždinu ne. Varaždin je, nažalost, uvijek bil ravna
crta. 

Ponovno okupljanje 

No s vremenom je Crna kronika svirala sve rijeđe i rijeđe, bilo
je sve manje vremena, pojavili su se drugi interesi, druge
obveze… I onda su stali. Ali evo ih opet, 2018. godine.

– Dečki su svirali po drugim nekim bendovima. A Žeta, koji nam se
sad pridružil, imal je par godina kad smo mi počinjali. Kad smo
ga pozvali na probu i odsvirali par stvari, rekel je ‘Dečki, ak
bute me zeli v bend, to je ostvarenje mojih životnih snova i
nakon vas ne bum više nikad s nikim sviral, gitaru bum spotrl i
više ne sviram’ – smije se Klarić.

Što ih je natjeralo da se ponovno aktiviraju, zanimalo nas je.

– Kad se sjetiš one žestine koju smo imali nekad, to nikad ne ode
iz tebe van. Našli smo se nas tri na nekoj kavi, to je samo
roknulo, neko je pital ‘A da mi malo…’ 

‘Stambeni problemi’, ‘A nad Varaždinom’…

Autor svih tekstova pjesama Crne kronike je Ignac Klarić, a bend
je najčešće zajednički radio glazbu. Iza njih su ostale brojne
pjesme, od kojih su neke čak i nastavile dulje živjeti.

– Kad se ljudima spomene Crna kronika, svi će se sjetiti pjesme
‘Stambeni problemi’. A djevojčice će se sjetiti ‘A nad
Varaždinom’. Ide kao ‘A nad Varaždinom budi se još jedan dan bez
nje’… To je bila laganica, praktički jedini sentiš koji smo
napravili. Nema veze s punkom, ali je izazval takvu pažnju da su
poslije neki bendovi to svirali u svojim obradama.

>> Crna kronika – prije 40 godina mladi punkeri su imali hrpu obožavatelja

‘Idemo to ponoviti!’

Koncert u subotu, 7. srpnja, snimat će se sa četiri kamere, a
zvuk na 16 kanala. Nešto sasvim drugačije od onoga kako je to
izgledalo prije 40 godina.

I bit će to prvi snimak Crne kronike. Klarić kaže da nemaju
nikakvih starih snimaka. Nisu imali vremena za snimanje. A ni
čime.

– Bila su to fenomenalna vremena. Sve to kaj smo tad radili,
radili smo od srca, iskreno, pošteno, živeli za to 24 sata
dnevno. I to je to. Pa kad se toga sjetiš, veliš ‘Idemo to
ponoviti’.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije