Bilo je to 12. srpnja 2009. godine, treći Radar Festival. Vremena kad je Varaždin znao biti domaćin svjetskim rock velikanima i legendama.
Na današnji dan, 12. srpnja 2009. godine, u Varaždinu je održano
treće izdanje Radar Festivala. Nakon što je godinu ranije veliki
Bob Dylan prvi put stupio na hrvatsko tlo i
odsvirao koncert baš u Varaždinu, te 2009. godina slavila
se obljetnica – 40 godina od Woodstocka pa je kao šlag na
tortu bio dolazak u Varaždin legendarnog gitarista
Carlosa Santane. Varaždinski Radar toga je ljeta
na istoj pozornici ugostio tog višestrukog dobitnika Grammyja,
ali i druge veličine – Erica Burdona s
The Animalsima i Solomona
Burkea.
Stadion Varteksa ponovno je poslužio kao mjesto održavanja tada
jedinog relevantnog glazbenog događaja tijekom godine – u tom
žanrovskom spektru – a prvi su tog toplog srpanjskog dana na
scenu stupili domaći Voodoo Lizards. Bend koji
danas može biti u kolektivnom sjećanju Varaždinaca na jednu eru
koja nije dugo trajala. Doduše, bendovi koji su se tada zatekli u
svojim počecima jednostavno su trebali pregrmjeti teški početak,
a Lizardsi to nisu uspjeli. S obzirom na luđački uspon scene
u drugom desetljeću 21. stoljeća i pomoć koju je Internet pružio
svim nadolazećim bendovima od 2011. nadalje, zaista je velika
šteta da prvijenac Lizardsa nikad nije (službeno) ugledao
svijetlo dana.
Prema sjećanjima jednog 16-godišnjaka, tog 12. srpnja 2009. oni
su nastupali u ranim popodnevnim satima, pridružio im se i
Bernard Fowler (prateći vokal The Rolling
Stonesa), a kratki nastup obilježio mi je tada dosta slušani
‘Free Ride’ (redovno ih se preslušavalo preko MySpacea).
Lačni Franz izblijedio mi je u sjećanju, dok je
Joe Jackson održao nastup s velikim žanrovskim
miksom koji mi tada nije odgovarao jer se slušao ‘samo rock’. Na
svu sreću, do današnjeg dana situacija se promijenila.
Paradoks vremena bio je taj da je nastup Erica
Burdona više počivao na činjenici da se radi o legendi
rocka i jednom od ‘dinosaura’, nego o tome da je glazbeno i
scenski oduševio. Tada sam shvatio da ne sviraju ili pjevaju
imena, već da je unutarnja energija jedino oružje kojim
glazbenik razoružava publiku. Ako ne postoji klik s publikom, a
ljudi to itekako znaju osjetiti, onda će i sve ostati na ležernom
ljuljuškanju na suncu.
Solomon Burke bio je sljedeći izvođač na
pozornici Varteksovog stadiona. Sjećanje na veliku figuru koja
sjedi na kraljevskom stolcu, okružena svitom raznih glazbenika od
kojih su mnogi njegova djeca i unuci, bio je dobar početak
za ono što tek slijedi – i zbog koga su svi došli.
Više ne znam točan sat kada je Carlos Santana sa
svojim bendom izašao na pozornicu, ali ljudi su užurbano krenuli
sa šankova prema pozornici i prvim redovima te nestrpljivo čekali
gašenje svijetla i osluškivali kada će početi ‘Black Magic
Woman’, ‘Samba Pa Ti’, ‘Jingo’ i ostale uspješnice stare preko 30
godina. Svi hitovi bili su pokriveni, a čini mi se da sam te noći
još dugo čuo Santanin toliko prepoznatljiv zvuk gitare koji se
znao prelomiti u nekoliko minuta duge solaže.
Latino ritam, zvukovi Meksika, pograničnog područja sa SAD-om,
malo Kalifornije, plaže, ljeta – sve je stalo u gotovo dva sata
nastupa, ako sam dovoljno precizan, na varaždinskom
stadionu.
Travnjak nije bio prenatrpan, tribine su bile solidno popunjene,
ali ostaje tuga da se Radar nije održao duže od dva izdanja u
Varaždinu.
Iz
organizacijskog kuta dobili smo informacije ‘s one strane’.
Hrvoje Horvatić bio je jedan od organizatora, a
deset godina nakon toga prisjetio se kako je tekla organizacija
Festivala i kako je došlo do angažiranja glazbenih velikana te
njihovo dovođenje u Varaždin.
– Koncertna produkcija ‘Radar’ je nakon dva Radar Festivala 2007.
i 2008 godine odlučila obilježiti 40 godina od Woodstocka na
najbolji mogući način, gostovanjem Santane i Neil Younga, u
dogovoru s austrijskim partnerima i Gradom Varaždinom.
Nažalost, Young je morao pomaknuti svoju kompletnu europsku
turneju pa smo u zamjenu doveli Burkea, Jacksona, Burdona i
Fowlera. Lineup je bio dostojan obilježavanja 40 godina jednog od
najbitnijih festivala u povijesti glazbe. Sljedeće, 2010.
godine, Radar je trebao konačno ugostiti Neila
Younga, najvjerojatnije i Davida
Bowieja i Television – rekao je
Horvatić.
Prema Horvatiću, organizacijska ekipa je bila uhodana, a s
Radarom se nije nastavilo iz sljedećeg razloga.
– Nažalost, tadašnje vlasti Grada Varaždina nisu ispunile
potpisane ugovorne obveze i rebalansom proračuna doslovno su
izbacile Radar Festival iz svojih planova. Šanse da se Radar
franšiza i dalje održava u Varaždinu su nepovratno nestale –
kazao je.
Ipak, taj festivalski dan, 12. srpnja 2009. godine, protekao je
vrlo dobro.
– Bez obzira na zahtjevnu produkciju koju zahtijeva festival
takve veličine. Organizacijska ekipa je bila uhodana jer su svoje
iskustvo s Varteksovim stadionom stekli prethodne godine na
Dylanu. S obzirom da je te godine u Hrvatskoj nastupao i U2,
na dva rasprodana maksimirska koncerta, i da je uz INmusic u
Hrvatskoj bilo još nekoliko velikih festivala te s obzirom na
iznadprosječno dobru koncertnu sezonu u Hrvatskoj, brojka od pet
tisuća posjetitelja bila je realna za tu situaciju –
istaknuo je Horvatić.
Prisjeto se da je sjenu na cijeli događaj bacila tragična
pogibija velikog hrvatskog rock kritičara i novinara Darka
Glavana, koja se dogodila dva kilometra od stadiona. – Nakon te
tragične vijesti prekinuti su svi after programi – dodao je.
Ipak, vrlo pozitivna sjećanja na taj dan još uvijek postoje.
– Odličan nastup (jedan od zadnjih Solomona Burkea) i njegovog
benda, vojni avioni s aeromitinga na varaždinskom aerodromu koji
oblijeću stadion Varteksa doslovno u trenutku kada Eric Burdon i
Animalsi sviraju legendarnu ‘When I Was Young’ na stihove:
‘My father was a soldier then… And times were very hard… When
I was young.’ Neprocjenjivo – navodi Horvatić.
– Također, legendarni pomirbeni nastup Bernarda Fowlera i Voodoo
Lizardsa kojeg je Saša Maček doslovno ‘kidnapirao’ noć prije s
njegove turneje u Austriji. Od sjećanja tu su još jednostavnost i
pristupačnost Carlosa Santane, njegova opsjednutost
ping-pongom i našim Šurbekom, druženje s Joe Jacksonom i bendom,
njegov osebujan OKP i poseban odnos s instrumentom kod štimanja
klavira – prisjetio se Hrvoje Horvatić glazbenog velikana za
njegova boravka u Varaždinu.