…i tako sam jednog dana stavio “Welcome to the Hole” u zvučnike i trideset i pet minuta slušao osam pjesama otvorenih usta i razvaljene glave. Nakon toga pustio sam, za svaki slučaj, još jednom, ne bi li se uvjerio jesam li što propustio. Ne bi lagao kako je drugi put bilo bolje nego prvi, a svaki sljedeći bolji od prethodnog. Čvrsti i moćni, eksplozivni do granice zasićenja i kao da sviraju upravo pred vama – takav je ukratko drugi album varaždinskog benda Drone Hunter, piše Filip Kušter za Ziher.hr.
Velika je greška bila propustiti i istoimeni album prvijenac, koji nas je uveo u svijet telepatskog groova, a na granici stonera i sludgea, temelji se i ovogodišnji “Welcome to the Hole”. Album je snimljen na domaćem terenu u E-minor studiju, a mastering u Zagrebu. Sve to dodaje snagu tome što Fitz (gitara), Klen (bas) i Rus (bubnjevi) zaista kreiraju priču od prvih taktova Smoke & Mirrors, a ponos je tim veći što je sav posao odrađen u potpunosti samostalno. Znači ne govorimo produkciji koja je zahtijevala presnimavanja i brojna dodavanja, već je cijeli posao odrađen kroz ljetno razdoblje.
Instrumental kao pravi način za izraziti glazbenu moć
Način instrumentalnog sviranja u svijetu glazbe baš ne diže sa sobom puno prašine i to je ustvari prednost jer rijetko tko očekuje nešto što već prije nije čuo. Uzet ćemo u obzir da je ovakav tip glazbe kod nas zastupljen, najblaže rečeno, na marginama, uostalom kao i većina rock glazbe danas. Tim više što kada pređete na drugu numeru Devil’s Switch možete odahnuti jer se to zaista događa ovdje pred vama. Zarazni riff, bas linije i nemilosrdno ubijanje bubnjeva čine Drone Hunter zaista kvalitetnim i to u puno širim okvirima, nego što naša sredina može pojmiti.
Bez zadrške može se reći kako je stotinjak koncerata u Njemačkoj, Švicarskoj, Češkoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i bližim susjedima ostavilo traga. Ako usporedimo prvi i drugi album, zasigurno je aktualni kompletniji (ako ništa u produkcijskom aspektu), ali Drone Hunter su iz prve postavili visoke standarde za sebe same. Prikupili su popriličan broj fanova, a to je dokazao koncert u sklopu promocije albuma u Elephantu u Varaždinu i Zurriequ na Malti.
Nezaobilazan je moment koji čujemo na par pjesama. Prvo sam to zamijetio na Crazy Ants With Shotguns koja je stvorena za pogo i nabrijavanje atmosfere do maksimuma, a druga je Fog Horn. Bas linije koje tjeraju istovremeno na ples i razbacivanje, gitara koja udara u mozak svakog s malo pojačanim senzibilitetom za vrstu glazbe kakvu su nekad radili Kyuss, Fu Manchu i ostali stoneri u svojem “desert sessions” fazama, a i lijepo je čuti utjecaje Toola (dobra zamjena do čekanja izlaska novog izdanja, kojeg se već čeka…pa dugih deset godina).
Pojačajte zvučnike još malo
Slušanje napreduje nevjerojatno glatko i protočno, vrhunci se mogu pronaći u svakoj pjesmi, a kraj s Waltz of the Iron Countess (zajedno s A Burning Sensation) nevjerojatan je završetak putovanja, u kojem se na trenutak čini da će sve odletjeti…znate već kamo.
Energija koja nije ograničena zidovima proizlazi iz samog jedinstva trojice koja dirigiraju tempom i atmosferom. Drone Hunter spremni su za ponovnu plovidbu europskim gradovima, a nadam se da će i u domaćem vrtu postati zapaženiji. I pod tim zapaženiji mislim da imamo jedan od najboljih domaćih albuma godine i to bez ikakvog “ali” na sredini rečenice.
