Varaždinski Špancirfest već je godinama u hrvatskom vrhu po kvaliteti festivala koji se održavaju na našim prostorima. Ne bih ga nazvao samo festivalom kojem je glavna forma glazbeni doživljaj, već nešto između glazbe s jedne i ostalih pravaca umjetnosti s druge strane. Drugu stranu bi tako činile izvedbene umjetnosti – kazalište, ples, akrobati i cirkusi te velika doza rukotvorina, slika, multimedije i ostalih kreativnosti iz ljudske tvornice mašte. Mnogo je tu načina da se ljudima otvore novi horizonti, nove vještine i znanja. Mnogo je tu stvari koje djeca i roditelji mogu naučiti. Raznovrsnost i prilike koje su ponuđene posjetiteljima zaista su nepregledne i sežu u, za jedan gradić, nepregledne visine s potencijalom da postaje sve bolje, piše Filip Kušter za Ziher.hr.
Pojam ‘potencijal’ više ne bi trebao biti u službi od ove sezone. Ovogodišnji 18. po redu Špancirfest digao je stvari na novu razinu. Da, pišem ovo i prije samog festivala, ali vrlo rado ću ponoviti tako nešto i nakon što prođe te se podvuče crta.
Utjecaji nekih europskih festivala vide se u samom početku i to svakako ne može biti loša stvar. Svako tko je doživio barem jednom jedan festival izvan Hrvatske, a tu ponajviše ciljam na susjede Mađare ili Srbe, shvaća masivnost i eksploziju emocija među sadržajem koji se nudi.
Sigurno postoje veći i bolji festivali od ciljanih Szigeta i Exita, ali ostanimo malo u toj domeni koja će najbolje služiti za nešto minimiziranu formaciju onoga što se nudi u Varaždinu krajem kolovoza.
Malo statistike za početak
Pozabavit ćemo se malo statistikom, budući da mnogi ovom festivalu predbacuju razvijanje u krivom smjeru, sve manje dobrih sadržaja i sadržaja uopće, visoke cijene i gubljenje duha.
Pa da vidimo situaciju Špancirfesta od prije točno deset godina – vratimo se u sredinu prošlog desetljeća, u 2006. godinu.
Postojali su Komedija i Hlapec fest – predstave koje su zabavljale djecu i mlade, Moderato fest za one koji žele nešto ozbiljniju glazbu, Jazz festival s osam koncerata glazbenika tog žanra te Ritam i Ulica fest, koji se danas mogu svrstati pod manifestacije koje se održavaju na većim pozornicama.
Posljednje je i najčešće najzanimljivije kritičarima jer vole uspoređivati kako su prije koncerti bili besplatni, a danas više nisu ( :[ ).
Dvadeset kuna nekad i danas
I na tom argumentu se većinom stane jer se zaboravlja/ne želi znati par stvari. Par stvari: recesija je davno došla i razorila ono što je razoriti mogla te se hrvatska scena i organizacija masovnih događaja svela na krpanje kraja s krajem.
Je li čudno što je naplaćivanje koncerta počelo nakon 2010. godine? Pa baš i nije. Mnoge stvari su poskupjele u međuvremenu, a dovoljan vam je primjer odlazak u dućan s dvadeset kuna prije deset godina i danas. Danas se za te novce vratite s kutijom cigareta, i to onih najgorih.
Organizatori su morali povući poteze – te 2006. godine nastupali su Oliver, Massimo, Urban, Vatra, Svadbas i Pipsi – ovako na prvu, mislite, sigurno se ništa nije promijenilo do danas. Osim toga što Svadbas baš nije aktivan, a Vatra ima singlove na top ljestvicama i pjevača kojeg mnogi prepoznaju po sudjelovanju u reality showu.
Što se dogodilo s ostalima? Oni idu uzlaznim putanjama svojih karijera. Urban i Pipsi su kvalitetniji izvođači nego što su bili u tom razdoblju, ne fali im kreativnosti i djeluju po nekim novim i zanimljivim glazbenim tokovima. Massimo i Oliver su još uvijek šmekeri za nešto stariju publiku.
Pogled iz raznih perspektiva
Što danas nudi takva pozicija na našem festivalu? Pogledajte samo produkciju koja se okreće oko cijele pozornice. To je spektakl sam po sebi jer već zadnjih četiri-pet godina na Starom gradu i Stančiću (od prošle godine i na vili Bedeković) imate odličan razglas koji je nemjerljiv s prijašnjim koji je vjerojatno tehnički datirao iz sredine devedesetih godina.
Količina koncerata možda se i nije promijenila nešto naročito, ali treba sagledati to iz više kutova. Ondašnjih tridesetak koncerata bilo je podijeljeno na maksimalno deset izvođača poznatih široj publici, da bi ostalih dvadesetak otišlo na razne world, jazz i konceptualne glazbenike koji ‘leže’ festivalu dobrih emocija pa su na temelju toga i predstavljani.
Danas ti glazbenici također postoje u raznim uličnim bubnjarima, ‘Herojima ulice’, svjetski poznatom Transe Expressu, Fuman Musicoloco, Moonlight Invasions i ostalim performerima koji će se pojavljivati na manjim pozornicama diljem grada i ulica.
Razlika između njih i poluprofesionalnih skupina koje su obitavale u gradu prije deset godina vidljiva je u samom performansu, a to je i prošle godine bilo vidljivo na već spomenutom primjeru Transe Expressa.
Tri razloga za ‘ponavljanje’
Riješili smo pitanje manje poznatih izvođača, a sad je došao red na pitanje svih pitanja – gdje su dobri poznati domaći (regionalni) izvođači i kantautori? Pa recimo to ovako. Svi više-manje cjenjeniji glazbenici gostovali su na pozornicama Špancirfesta u protekle tri godine.
I da, ponekad se ponavljaju iz više razloga. Prvo, jer su izdali novi album pa da se predstave novim pjesmama; drugo – jer im je ugodno svirati u Varaždinu pa rado navrate kad ih organizatori pozovu, a publika dođe u respektabilnom broju. I treće, jer je to glazba koja odgovara duhu Špancira – otvorena, bez barijera – slično kao i izvođači koji je donose – čini nas sretnijima i upućenijima u našu scenu.
Upućeniji u našu scenu shvaćaju da organizatori ponekad riskiraju dolaskom nekih izvođača pa tako ove godine imamo primjer Lovely Quinces, koja je nastupila 2013. kao predgrupa Pipsima i već je onda uspjela skrenuti pažnju na sebe.
Danas o njezinoj karijeri i putu ne treba puno pričati s obzirom da je žena sa svojim gitarističkim i vokalnim umijećem natjerala ljude da se o njoj priča.
Hrvatska i susjedne zemlje čine jednu scenu
Hrvatska i susjedi praktički su jedna scena. Ta scena obitava sa svim i svačim te mnogi koriste pogrdne nazive i umanjuju kvalitetu zbog nekih pokušaja rokenrola, popa i crossover žanrova pa mnogi bendovi ne dobe potreban publicitet.
U željeni publicitet spadaju ‘one hit wonder’ bendovi koji će nakon toga prodati kožu kako bi ostali u žiži zbivanja i drago mi je da se Špancirfest ogradio od takvih na način da ih nije pozvao.
Također, još nismo zapali u stanje bunila, a organizatori nisu dobili temperaturu i pozvali Rozgu, Bačićku ili Seve koje bi promijenile identitet festivala.
Postao bi to festival budala, ali ne zbog tih djevojaka koje pjevaju tuđe tekstove s upitnom melodijom nego zbog onih ljudi koji licitiraju i prate cijene glazbenika na tržištu.
U tom slučaju siguran sam da bi mnogi izvadili iz novčanika stotinjak kuna i napokon postali u cijeloj toj stvari vrlo bitni. Više ne bi bilo bitno zašto je cijena povećana s obzirom na prošlu godinu, već bi likovali i govorili da je pozivanje tih pjevačica bilo presudno za podizanje festivala na višu razinu.
Vjerujte mi, takvi su prvi zapalili par svijeća kada im je šator na Trgu bana Jelačića prepolovljen na pola, a nakon tog nesretnog događaja proglasili su Špancirfest prošćenjem i zabavom za malograđane.
Rasprava oko stranih glazbenika i završnih koncerata
Završni koncerti su u prošlom desetljeću ponajviše ovisili o tome da se s njima išlo na sve. Uvijek su se dovodile najveće regionalne zvijezde s ponekim izletom u strane vode poput Fun Lovin’ Criminalsa i Creedence Clearwater Reviveda (ne Revivala, nego tribute grupe).
Okej, tu je i nezaboravni Đoletov koncert i Oliver s druge strane Starog grada. I to su većinom bili oni udarni koncerti koji su privukli najveći broj ljudi.
E sad, ne želim pametovati, ali ako usporedimo izvođače koji su nastupali tada (znači ovi gore nabrojani) s izvođačima koji su nastupali od dana kad se ulaz na Stari grad počeo naplaćivati, dobijemo jednu veliku pomutnju između onih koji konstantno seru po novom sistemu i onih koji zaista žele gledati nove stvari.
Idemo redom – 2011.: Morcheeba i Asian Dub Foundation; 2012.: Kultur Shock i Flogging Molly; 2013.: Skunk Anansie i Triggerfinger; 2014.: Blondie; 2015.: Gogol Bordello, Mando Diao, Parov Stelar i Nouvelle Vague.
Imena koja su godinama prije bila u vrhu ponude (a i danas su vrlo aktivna) zagrebačkog INmusic festivala, dovedena su u grad od 50 tisuća stanovnika, na festival kojemu je u početku bio uspjeh dovesti Psihomodo pop na trg pored placa.
Istina leži u tome da su organizatori Špancirfesta u posljednje dvije godine ispucali sve regionalne glazbenike koji ‘uživaju’ u svojim pjesmama i primorani su ih s vremena na vrijeme ponoviti.
Rundeka nema ove godine, ali bio je prošle. Okej, Rundek u Varaždinu jednom u dvije godine, što je u tome točno loše? Kroz godinu, izuzev Špancirfesta, broj koncerta može se nabrojati na prste obje ruke i možemo biti sretni ako se ne radi o tribute bendovima.
Uostalom, u Zagrebu se često događa da neki izvođači nastupaju više puta godišnje te nema nikakve pobune na takav princip.
Prokleti kapitalizam
Da, tužan je taj sustav i tako nepravedan u kojem vlada kapital, zemlja i sredstvo. Danas je teško izdvojiti područje gospodarske djelatnosti koje ne pati zbog utjecaja prokletih zapadnjačkih kapitalista koji proždiru socijalu i ostavljaju ih na minimalcu svaki mjesec.
Koliko je samo potrebno izdvojiti ponekad za dolazak u neki grad, pa opstanak na festivalu, ulaznica, cuga, hrana… nakupi se, tko je bio, shvaća.
Ali nitko nikog na ništa ne tjera. Previše je toga n.n.n…negativnog iznutra i to dolazi iz općeg licemjerja našeg društva koje će bez problema imati problema s cijenom ulaznice bez da znaju unaprijed ijednog izvođača, ne znajući da su takva pravila tržišta.
Pravimo se Europljanima, civiliziranima i važnima, a ne znamo kako situacija funkcionira ‘preko Drave’. Situacija je vrlo jednostavna – koliko si upućen u glazbeni sustav i scenu, koliko ti seže sfera zanimanja za različitosti te koliko si spreman žrtvovati nešto da bi dobio neki drugačiji doživljaj od svakodnevnog cviljenja ‘kak je nama loše’ – toliko ćeš na kraju i dobiti.
Emociju neki smatraju, u današnjem svijetu i svjetlu, potkupljivom reakcijom. Dušebrižnici su spremni istog trenutka priznati da oni ne mogu osjetiti emociju ako je za nju potrebno platiti.
Isto tako, spremni su bez argumenata govoriti o utopiji koja bi se vrtjela oko njih samih, ispunjavala sve želje i činila ih sretnima.
Ponekad se samo treba spustiti na zemlju i vidjeti što život nudi. Odabrati ono što želiš i vidjeti uklapa li se to u tvoje životne planove.
Previše je mogućnosti i kombinacija koje dovode do previranja i nezadovoljstva u društvu. Treba razumjeti obje strane, ali i upozoriti da je bilo dovoljno kretanja unatrag. I baš zato se nadam da je ovogodišnji Špancirfest još jedan u nizu koji će pomaknuti granice još koji korak naprijed.
Kužiš? Ne kužim.
Za kraj – znači ove godine sve po starom: Kiril će opet rasplesati partijanere po šesti ili sedmi put, a pratit će ga neki Dub Fx. Tko je on? Ma eto, neki lik koji nastupa na ponajboljim europskim festivalima, a doveli su ga kak’ bi popunili rupu prvi dan. Joj, ovaj Repetitor mi nikak’ ne paše, a još su iz Srbije, ‘ko zna dal’ kaj valjaju, najbolje ih je preskočiti i čekati S.A.R.S. sljedeće godine. Ali, čekaj, oni su isto preko Drine? Hm… Ima premalo rokenrola na tom festivalu, sve sami fejkeri poput Pipsa i Urbana, a Hladno pivo više nije punk. Pavel mi ne paše, ali tu su Brkovi. Brkovi? Pa ne sviraju oni cajke? Ček, oni se fakat zajebavaju ili? Auguste, Lovely Quinces i Punčke isti dan na jednoj pozornici i to još besplatno? Malo je to previše feminizma za mene, budem preskočil i otišel na nekaj laganije ak’ postoji. Bogdan, Dedić i Predin su ti kod vile Bedeković, znaš to? Ma znam, ali uopće se ne uklapaju u sve to, prije je bilo bolje. Ali čekaj, pa Manu Chao je vjerojatno najveće glazbeno ime u festivalskoj povijesti, kak to misliš ‘prije je bilo bolje?’, pa prije je sve bilo bolje, nije to neka znanost. Ma, da da, ali kužiš, prije sam besplatno pil na Starcu i još k tome slušal nekaj kaj nikad nisam čul, a nit me nije zanimalo, ali bilo je besplatno, kužiš?
Ne kužim.
