Mladi i talentirani glazbenik iz Varaždina objavio je svoj prvi samostalni album, svira u nekoliko bendova, a trenutno studira psihologiju na zagrebačkom sveučilištu.
Arian Peharda jedan je od onih svestranijih
glazbenika. Njegovu gitaru (ili bas) mogli ste čuti u nekoliko
bendova, a krajem prošle godine objavio je prvi solo album.
Osim 11-godišnje ljubavi prema sviranju gitare, aranžiranje i
pisanje pjesama postalo je za njega vrlo aktualno, a koji su mu
ciljevi, što misli o varaždinskoj sceni te kako se probiti u moru
glazbenih autora, doznali smo u intervjuu.
Krajem prošle godine izbacio si prvi album ‘Face in the
Water’. Kako je došlo do snimanja samostalnog albuma?
Zapravo snimam svoju glazbu već zadnje tri-četiri godine, čisto
iz potrebe koju imam i vlastitog zadovoljstva koje dobivam iz
toga. S vremenom sam polako učio sve više o samom procesu
(aranžmanu i produkciji) što je onda nekako prirodno dovelo do
toga da odlučim snimiti cijeli album sam, budući da sam uvijek
imao želju to što snimam pretvoriti u neku strukturu sa
smislom.
Ta odluka je pala negdje krajem 2017. godine i zapravo sam je
shvatio kao izazov samom sebi, da na neki način vidim i pokažem
što mogu napraviti potpuno sam.
Koji su ti bili glavni uzori da se sam ‘baciš’ u snimanje
albuma?
U to vrijeme na mene su, osim Pink Floyda i Radioheada koji su
uvijek najveća ljubav, vjerojatno glazbeno najviše utjecali
Steven Wilson, Opeth, Sigur Ros, The Mars Volta, John Frusciante
i Nick Cave. S tim da bih trebao posebno istaknuti način rada
Stevena Wilsona i The Mars Volte kao nekakvu idejnu motivaciju za
samostalan projekt.
Kakva je situacija s 3 Suns of Aberran? Vidio sam da su
nedavno objavljene nove pjesme, ali je li bend u trenutnom
mirovanju? Kakvi su tvoji planovi i mogućnosti sviranja na više
strana, odnosno projekata?
3 Suns of Aberran jest u fazi mirovanja, no više fizičkog nego
idejnog. Naime, zbog raznih obaveza i fizičke dislociranosti
(pjevač Jura studira u Osijeku, dok je ostatak benda većinom u
Zagrebu) nismo trenutno u mogućnosti nalaziti se za probe i samim
time pripremati se za svirke, iako i dalje nastojimo raditi na
novim idejama što smo i htjeli pokazati objavljivanjem zadnje
dvije pjesme, ‘Beholder’ i ‘Vulture’.
Što se tiče mojih planova i mogućnosti bavljenja s projektima,
trenutno sam uključen u nekoliko raznih. To jest teško
uravnotežiti, pogotovo s fakultetskim obavezama, ali zasad nekako
uspijevam i želim nastaviti tako čim dulje.
Od kada sviraš? Kada je uopće počelo zanimanje za glazbu
i kako se razvijalo s godinama?
Gitaru sviram već 11 godina, ali koliko se sjećam, glazba me
zanima još od skroz malih nogu. Krenulo je sa slušanjem tatinih
CD-a (najjasnije se sjećam Deep Purple in Rock) još prije nego
sam krenuo u školu. Kroz osnovnu školu sam slušao raznorazne
stvari, a ukus mi se najkonkretnije počeo formirati kada sam se
udubio u Pink Floyd u sedmom razredu.
To me odvelo u slušanje mnogo prog-rock glazbe (Porcupine Tree,
Opeth, King Crimson) kroz srednju školu, ali uz to sam volio
slušati i jazz (Miles Davis, Dizzy Gillespie, Count Basie) pod
utjecajem starijeg brata. Zadnjih par godina nekako se nastojim
lagano odmicati od gitaristički usmjerene glazbe pa više naginjem
istraživanju post-rocka i elektroničke glazbe (Aphex Twin,
Massive Attack, Godspeed You! Black Emperor, Portishead, Nils
Frahm…).
Tvoje osobno mišljenje – prednosti i mane Varaždina kao
grada kojim se glazbenicima može pružiti odgovarajući feedback,
prostor i mogućnosti za razvojem na sceni? Postoji li prema tebi
uopće varaždinska glazbena scena?
Mislim da u Varaždinu ima mnogo ljudi zainteresiranih za glazbu,
a isto tako talentiranih ljudi koji ju žele svirati, pogotovo s
obzirom na njegovu veličinu. Kroz nekoliko godina sviranja u
našem gradu sam imao priliku upoznati metalce, rockere, jazzere i
još ‘alternativnije’ ljude koji su stvarno motivirani.
Dok god oni postoje, postoji i varaždinska glazbena scena. Sad,
ne bih htio ulaziti u političke stvari, ali svakako smatram da bi
Grad mogao više napraviti da potakne ozbiljno razvijanje glazbene
scene te da bi se trebalo više podržavati ‘demo’ bendove i
općenito stvaranje autorske glazbe. Uz to postoji i problem da su
svirke ograničene na par kafića ili eventualno par vanjskih
prostora preko ljeta te da bendovi nisu dobro plaćeni za
koncerte.
U kojem žanru se osjećaš najbolje? Imaš li neke glazbene
uzore koje pokušavaš slijediti ili glazba dolazi
intuitivno?
Ne bih se želio ograničiti na određeni žanr jer mislim da to
smanjuje kreativnost. Pretpostavljam da bi se za ‘Face In The
Water’ moglo reći da spada u prog-rock, art-rock ili post-rock,
ali nisam o tome naročito razmišljao dok sam snimao album. Isto
tako, ne znam u kojem stilu ću nastaviti dalje. Glazbenih uzora
svakako imam, ali ih ne slijedim, nego više sažimam u nekakav
ukupni glazbeni vokabular kojeg onda nastojim i aktivno
mijenjati. Iz svega toga onda glazba dolazi intuitivno.
Vidio sam da studiraš psihologiju na FFZG. Povezuješ li
kako svoju buduću struku s pjesmama, stihovima i melodijama i ako
da, u kakvoj su korelaciji?
Ne povezujem to dvoje baš namjerno (iako sam ponešto znao
ubaciti), ali mislim da se stvari koje saznajem iz psihologije i
koje me potiču na razmišljanje o tim temama svakako odražavaju u
mojoj glazbi, prvenstveno u stihovima.
Generalno se i trudim da moja glazba bude odraz moje osobnosti, a
s obzirom da psihologiju jako volim i da mi zbog fakulteta
vremenski dosta zaokuplja misli, neizbježno je da nešto iz nje
‘procuri’ u glazbu.
Stvaranje glazbe u današnjem vremenu sveprisutne brzine
razmjene informacija, ali i gotovo svakodnevnog objavljivanja
albuma, pjesama, singlova od strane drugih bendova. Koliko je
teško probiti se do šire publike?
Definitivno se teško probiti do šire publike, a mislim da je to
najviše zbog goleme ponude izvođača. Danas kad recimo otvoriš
neku platformu za nezavisno izdavanje poput Bandcampa lako se
možeš izgubiti u moru novih izdanja koja su objavljena samo taj
dan. Jedan čovjek jednostavno nema vremena u svom životu za sve
to preslušati, koliko god to kvalitetno ili lijepo bilo.
To naravno dovodi do selekcije, gdje je važno tko ima kakav
‘edge’ (kao prednost), najčešće u smislu neke veze, poznanstva,
dobrog marketinga ili neke druge sretne okolnosti koja omogućava
izvođaču da se probije iz mase.
Ne zvuči ugodno, ali opet mislim da probiti se do šire publike u
nijedno doba nije bilo lako. Svako doba nosi neko svoje breme.
Mislim da se zato izvođači ne bi trebali fokusirati na probijanje
jer to obično dovodi do kompromisa zbog kojih sama glazba pati.
Prvo sama glazba, onda sve ostalo.
Imaš li neki zadani cilj u vezi svojeg glazbenog dijela
karijere?
Ništa naročito konkretno. Od kad sam se krenuo baviti glazbom
jedini cilj mi je bio da uživam u tome što radim i da sam budem
zadovoljan krajnjim produktima. Imam ideje koje želim pretvarati
u djela i to je to. Mislim da je raditi prvenstveno iz vlastitog
užitka najzdravije i najoslobađajuće, a sve ostalo što onda može
doći uz to su samo bonusi.