Bosanskohercegovački umjetnik i glazbenik poznat je po svojem velikom vokalnom rasponu, specifičnom stilu i žanrovskom isprepletanju koje mnoge zadivi na prvu.
Božo Vrećo nakon dvije godine vraća se u
Varaždin, na 21. Špancirfest, ponovno kod Vile
Bedeković kako bi možda i nadmašio svoj tadašnji nastup.
Bosanskohercegovački umjetnik i glazbenik poznat je po svojem
velikom vokalnom rasponu, specifičnom stilu i žanrovskom
isprepletanju koje mnoge zadivi na prvu.
Svoju karijeru pjevača započeo je prije gotovo deset godina, a
danas nastupa diljem regije i Europe. Na Špancirfestu počinje
njegova turneja, a što nam je sve otkrio u intervjuu, pročitajte
u nastavku.
Iza vas su nastupi proteklih ljetnih mjeseci, ali na
vašoj Facebook stranici stoji da turneja počinje s Varaždinom i
Špancirfestom 23. kolovoza. Vučete li možda kakva sjećanja s
posljednjeg nastupa na Špancirfestu prije dvije godine?
Pamtim jednu takvu nadnaravnu ljubav s publikom i potpunu
otvorenost najprije samih ka sebi. Moje pjesme utječu na ljude
tako da ih oslobađaju i hrabre, učine jačim i emotivnijim, da
više vole i da tu istu ljubav priznaju i pokažu i dokažu – ne
može ljepše od toga.
Pamtit ću ga uvijek po gostoprimstvu, izrazitoj naklonosti ka
mojoj umjetnosti i ljepoti riječi ljudi koji mi prilaze i žele se
fotografirati sa mnom.
Pred vama je zatim prava europska turneja u kojoj ćete
posjetiti Austriju, Sloveniju, Njemačku, Švicarsku, Srbiju,
Hrvatsku… Na vaše koncerte dolazi publika koja i ne razumije
jezik kojim pjevate, a opet, kako ‘inozemna’ publika prihvaća
vaše pjesme?
Potpuno isto. Emocija je naš univerzalni jezik i nema potrebe ju
prevoditi, ona se osjeća i prenosi tako lako, a tako duboko pri
čemu ostavlja traga, dotiče duše i ljudi uvijek reagiraju tako, s
ljubavlju i najdubljim osjećanjima prema mojoj muzici.
Sami stvaraju priču unutar onog što im otpjevam i otplešem te
bivaju akteri u tom transu i katarzi emocija koje im dajem svaki
put. Uvijek su prisutne ovacije i beskrajno je sjajno to
doživjeti.
Očito ste stvorili veliku bazu slušatelja i u regiji, ali
i ostalim dijelovima Europe u kratkom razdoblju djelovanja.
Postoji li neka tajna iza toga? Pitam jer znam da mnogi izvođači
i bendovi to pokušavaju godinama, raditi turneje i koncerte po
većim europskim prijestolnicama, ali rijetko kome
uspijeva.
Samo predanost, velika požrtvovnost i ljubav uz talenat i rad;
konstantni rad, iskrenost, sve su to bitne komponente, ali
presudno je da živite taj život, da izgarate za svaki vaš koncert
i rađanje nove pjesme. Bez toga nema čarolije koja se dešava u
mom životu, zato i jest sve podređeno muzici. Ja postojim samo
zbog toga, to ljudi osjete i poštuju sve više i sve šire na sve
četiri strane svijeta.
Tradicionalna pjesma, sevdah, naslanjanje na soul, blues,
jazz – gdje i kako se stvorila ljubav prema tome? Poznato je da
ta glazba više dolazi iz duše, intuitivno, a ne s proračunatim
snimanjem onoga što publika voli… kako je to išlo kod
vas?
Nikada ne stvaram muziku koja bi se bilo kome dodvoravala,
stvaram muziku koju ja volim i koju čujem u sebi, ona progovara
iz mene jer toliko toga sam se naslušao da se sve onda pretapa u
tu renesansu sevdaha, neosevdaha ili modernu sevdaha kako vam
draže, koju sam dobio sa svojim stilom, interpretacijom i stavom.
Oduvijek me privlačila eksperimentalna muzika i to se osjeti –
jazz, bluz, soul, gospel, sve to negdje spajam sa sevdalinkom,
vrlo iskreno, predano i improvizirano da ne izgubi slobodu koja i
jeste najvrjednije. Zar ima nešto ljepše od pjesme koja se rađa
tu pred vama, od koncerta do koncerta, svaki put u drugačijem
ruhu?!
Za to treba i hrabrosti i umijeća ili valjda da se naprosto
rodite za scenu i sijate.
Koliko često radite u kazalištu i na filmu? Vidio sam da
taj dio u vašoj biografiji stoji poprilično ispunjen. Vidite li
se samo i isključivo u tome nekad u budućnosti?
Puno toga radim za film, kazalište, balet. Puno pišem, puno
kreiram, puno slikam i crtam, no sve je to u drugom planu –
koncerti, turneje i putovanja su mi prioritet. Sve su to jako
zahtjevni projekti i svakom od njih prilazim potpuno posvećeno i
kao da drugo ne postoji ili je dijelom svega čime se tog trenutka
bavim. Po meni sve ima simbiozu i u tome i jeste igra koja me
zabavlja, ispunjava i čini vrijednim u cijelom tom procesu.
Posljednji album ‘Melek’ objavili ste prošle godine, a
još godinu prije ‘Pandoru’. Nastavljate li u istom ritmu i ove
(ili sljedeće godine)? Koliko su vam bitna studijska izdanja, a
koliko ipak koncerti na kojima se sva ta čar pjesama ujedinjuje s
publikom?
Ove godine na Božić izlazi novi album sa sjajnim Edinom
Karamazovim za Croatia Records. Radujem se tom spoju i sjajan je
to materijal. To će biti moj šesti studijski album i svaki mi je
posebno drag i draži. Svi oni govore puno toga o meni, na neki
način su dnevnici i ljudi ih tako prisno i doživljavaju.
Divne su kritike izašle na prošle albume i bila je sjajna
prodaja, to me uvijek raduje i daje podstrek za dalje, no svakako
da su koncerti i dalje prioritet. Na njima je sve kao što rekoh
onomad podređeno. Za svaku pjesmu bih uradio i video jer uživam i
u tom vizualnom aspektu koji se poprilično razlikuje i daje jednu
novu dimenziju mom izričaju, a mene posve ispunjava.
Imate i specifične spotove. Koliko se posebno bavite
snimanjima? Kako se dolazi do tematike i je li nužno vezana uz
pjesmu?
S obzirom na to da su Jodorowsky i Tarkovski moji omiljeni
redatelji pametnom je jasno kakva je to spona i čemu se teži. Sve
je mistično nedorečeno i dato da i sami dođete do spoznaje o
važnijim stvarima nego što je to obična analiza spota.
Puno dokumentarnog i dramatičnog ima u cijeloj priči uvijek i
iznova. Valjda je do mene jer ja te pjesme stvaram pa i svaka
scena progovara tko sam, čemu težim i od čega sam satkan.