Marin Ranteš je u ukupnom poretku osvojio 26.700 bodova, 200 više od drugoplasiranog Amerikanca Daniela Dhersa, BMX legende i vozača s kojim Marin trenira u SAD-u.
Javio se iz daleke Kine telefonski Marin Ranteš
(23). Pozdravio je veselo i sa smijehom u glasu. Nije još ni sam
svjestan da je najbolji BMX vozač na svijetu.
– Joj, to mi je oduvijek bila želja, radio sam za to. Evo, gledam
u pehar i nije mi još došlo u glavu da sam najbolji – priča mladi
Varaždinac koji je izborio ukupnu pobjedu u natjecanju
Fise World Series.
Tijekom godine najbolji BMX vozači pokazivali su se na postajama
u Hiroshimi, Montpellieru, Edmontonu i na posljednjoj u kineskom
gradu Chengduu.
Ranteš je u ukupnom poretku osvojio 26.700 bodova, 200 više od
drugoplasiranog Amerikanca Daniela Dhersa, BMX
legende i vozača s kojim Marin trenira u SAD-u.
Počeo tek s 13 godina
– Super je trenirati s njim. Ustajemo oko 8 sati, doručkujemo, a
od 11 do 14 sati vozimo. Poslije idemo na ručak, pa popodne u
teretanu i onda, ako imam snage, još vozim nekoliko sati. Samo
gledati Daniela kako vozi je velika pomoć. Da sam ostao u
Varaždinu, u kojem nemam gdje trenirati, rezultati ne bi bili
takvi kakvi su sada – kaže Marin.
Još u srednjoj školi je nogomet i lopte zamijenio biciklom.
– BMX-om sam se počeo baviti s 13 godina kada su me prijatelji
nagovarali da idem s njima na rampu, a ja nisam znao o kakvoj
rampi govore. Mislio sam da je to rampa za spuštanje, za parking,
i nije mi bilo jasno kako idu voziti na tu rampu, ali nakon dva
tjedna uspjeli su me nagovoriti. Došao sam s njima u Varaždin u
skatepark i kada sam vidio rampu osjetio sam nešto. Odmah sam
nagovorio mamu da mi kupi BMX. Bila je to u početku zezancija,
druženje, ali preraslo je u nešto više.
A onda su ga svi čudno gledali kada je pričao o svojim snovima u
kojima je postojao sam BMX. Entuzijastično je tada nogomet i
loptu zamijenio biciklom.
– Kada sam krenuo u srednju školu rekao sam mami da ne želim više
igrati nogomet koji sam dotad igrao, već da želim voziti. Njoj je
to sve bilo čudno dok sam joj pričao o svojim snovima i tome da
vozim za Red Bull. Mislila je da pričam bajke, ali bila mi je
podrška. Gotovo pet godina išli smo u Zagreb svaki vikend jer je
ondje bila dvorana gdje je bio skatepark i ona je sa mnom spavala
na podu, na spužvama i madracima samo da bih ja mogao voziti.
E, a sada ga svi gledaju drukčije. Sada više nisu bajke ono što
je prije deset godina govorio…
– S mamom sam se čuo nakon pobjede 30-ak puta. Još ne vjeruje.
Čujemo se, a ona pita: Ma je l’ jesi prvi? Jesi? Nisi?… I tako
stalno. Ni ja još nisam toga svjestan, ali kada dođem doma valjda
će mi doći u glavu.
Malo je takvih entuzijasta koji kao Marin krenu u neku svoju
životnu priču jer osjećaju da moraju i mogu. Tako je on u moru
bogatih Amerikanaca pokazao da Hrvatska ima kvalitetu.
– Amerikanci, Rusi, Australci… svaka zemlja ima minimalno
jednog dobrog vozača. Bilo je moguće da svatko od nas bude
pobjednik, ali osjećao sam se super u finalu, trenirao sam za to,
vozio satima, išao u teretanu, bio sam u top-formi i to se sve
isplatilo. Ova moja pobjeda znači puno i za mene, ali i za ostale
klince u Hrvatskoj koji voze. Dobro je da vide da se ni iz čega
može napraviti nešto.
No, nije mu bilo lako pred sam kraj. Naime, na treningu je pao s
bicikla tako da su, barem u glavi, njegovi snovi bili upitni.
– U karijeri nisam imao većih ozljeda. Dva tjedna prije Svjetskog
kupa pao sam s bicikla. Radio sam trik u zraku, otkazale su mi
noge i pao sam. Boljela me prepona kada sam htio ustati pa sam
onda osjetio bol i u donjem dijelu leđa i trbuha. Ležao sam dva
dana u krevetu. Daniel i još jedan dečko koji je s nama u kući su
me nosili na WC. Mislio sam da je sve palo u vodu i nisam
razmišljao o tome da ću slaviti. No kako se Kina približavala,
osjećao sam se sve bolje.
Olimpijske igre san
Pokazao je to i u skateparku.
– Nije bilo pritiska, jedino želja da vozim što bolje. Kada sam
ušao u finale, znao sam da mogu biti prvi ili drugi, nisam imao
što izgubiti. Najveća sam motivacija sam sebi, bio prvi ili
zadnji.
S peharom ili ne, Marin je jedan od sretnika koji žive od nečega
što im je strast, a ne posao. Bicikl koji vozi nije jeftin. Stoji
više od deset tisuća kuna. No, kada si talentiran i imaš podršku,
novac je samo novac, a sve je ostvarivo.
– To mi je oduvijek bio san, uživati, putovati, vidjeti nova
mjesta, upoznati nove ljude.
No, njegova bitka u Kini nije gotova. Svjetsko prvenstvo također
se održava u Kini, i to već sljedeći tjedan, a ni Olimpijske igre
u Tokiju 2020. nisu nedostižne.
– Bilo bi lijepo osvojiti i SP jer još nitko nije uspio i jedno i
drugo. Bio sam nervozan nakon što je finale završen, ali sada bih
već mogao voziti na tom prvenstvu. Od ovog vikenda počeli su se
skupljati i bodovi za Olimpijske igre. Vrlo je realno da ću i do
njih doći nastavim li tako. To mi je ipak najveći cilj –
zaključio je.