Nakon nesreće na motoru kod Rume u Srbiji, jučer je umro trener odbojkašica Spartaka iz Subotice, Miroslav Aksentijević (46), čovjek čije ime Varaždin nikad neće zaboraviti. Pročitajte i zašto.
Sve ljubitelje sporta u Varaždinu šokirala je vijest iz Srbije,
da je u subotu poginuo Miroslav Aksentijević,
osoba koja će zlatnim slovima biti upisana u sportske anale grada
Varaždina, ponajviše radi osvajanja dvaju naslova prvaka Hrvatske
u odbojci (2004. i 2005.).
Stigao je u Varaždin tiho, kao mladi trener (30 godina), na
preporuku uglednog srpskog trenera Ljube
Travice. Predsjednik kluba bio je agilni
predsjednik Stjepan Žigmund, a sportska
direktorica Jadranka Posavec Buđanovac.
Varaždin je imao odličnu ekipu, većina domaćih dečki, koji
su dugo biti na okupu, a zadržao ih je Josip
Klein, alfa i omega varaždinske odbojke. Okosnicu
su činili Patafta, Jošić, Gotal, bio je tu
‘naturalizirani’ Međimurac Rastovčan, a iz BiH
su stigli Muharemović i Mahmutović.
Imao je Aksentijević ‘jaja veća od Boga’
Ipak, ključna karika bio je trener, koji je imao ogromno
odbojkaško znanje. Srbija je bila olimpijski pobjednik,
odbojkaška velesila, a Aksentijević je brzo učio, upijao poput
spužve od najboljih. Bio je tada daleko ispred svih ostalih
trenera u Hrvatskoj, implementiravši u svoj rad inovativne
treninge, računala, statistiku, snimajući do
detalja protivnike, sve što je tad bila nepoznanica svima (u
Hrvatskoj).
No, osim znanja, želje i volje, imao je Aksentijević i ‘jaja veća
od Boga’, što je bilo presudno. Nevjerojatno veliko
samopouzdanje, hrabrost i drskost, toliko potrebnu za uspjeh u
sportu.
Razdrmao je učmalu varaždinsku javnost,
razbucao hrvatsku odbojku kao nitko dosad. Sve je počelo
pobjedom 3:0 nad Mladosti u veljači. Bio je to (dotad) iznimno
rijedak poraz Mladostaša, koji su osvojili sve naslove od
pokretanja Hrvatske lige.
– Zamisli, Peking 2008. godine, ja izbornik Hrvatske,
svira ‘Lijepa naša’, a ja s rukom na srcu – govorio je
potpisniku ovih redaka na kavi u Rock Artu nakon
te velike pobjede. U Sportskim je osvanuo intervju na
duplerici, a bio je veliki naslov Aksentijević: Jednog ću
dana voditi reprezentaciju Hrvatske. Sve je znao
točno.
Bio je kozmopolit, vrlo rano po dolasku u Hrvatsku uzeo je i
hrvatsko državljanstvo, jer je putovnica tada otvarala puno više
mogućnosti za putovanja nego ‘pasoš’.
Te prve sezone u playoff je Varaždin ušao kao drugoplasirana
ekipa, a Aksentijević je imao nevjerojatno samopouzdanje (ona
‘jaja’ o kojima smo pričali).
– Čekamo ih u petoj. Petu utakmicu nas ne mogu
pobediti! – govorio je uoči utakmice.
U petoj utakmicu, u petom setu, nakon velike drame i bloka
Mahmutovića, Varaždin osvaja prvu titulu. Bila
je to prvoklasna senzacija, koju je potpisala ekipa Varaždina.
Foto:
Vladimir Mrak
Uslijedio je doček na Trgu, velika fešta, a glavni heroj bio je
upravo mladi momak iz Valjeva, Miroslav Aksentijević.
Iduće godine cijela odbojkaška elita preselila je u Varaždin,
stiže legenda hrvatske odbojke Laninović, stižu
i Rančić, Jenunchi, Trgo, a Varaždin slavi s
3:1. Četvrta utakmica igrala se u Graberju, koje je bilo premalo
primiti sve koji su željeli sudjelovati u velikoj pobjedi i
slavlju.
Doajen hrvatskog sportskog novinarstva Miro Rede
prozvao ga je odbojkaškim Mourinhom, radi
sličnosti sa slavnim Portugalcem, kada je u pitanju
samopouzdanje, nastup i znanje.
Obožavao je Varaždin, gradske kafiće, ulice grada, arhitekturu,
govorio je da je ovo njegov grad, osjećao se kao kod kuće. Znao
je sve sportske djelatnike u gradu, družio se
sa Ćirom Blaževićem i posebice
Zlatkom Dalićem. Živio je punim plućima, ali
uskoro je preselio dalje, prvo u svijet, a onda u Zagreb, gdje je
postao izbornik.
U Varaždin se vratio još jednom, 2009. godine, voditi ekipu u
novom pokušaju da skine Mladost, ali nije mu pošlo za rukom. U
finalu je zagrebačka Mladost ovaj puta bila prejaka. Igralo se u
Areni, nije bilo ‘kemije’ Graberja, nije ni ekipa bila prava, a
neki će reći da i Aksentijević više nije imao taj isti žar.
Kad je bio posvećen – nije bilo boljeg
Predsjednik je tada bio Ivica Đolonga, danas
trener u OK Varaždin Kitro, koji je od prvog dolaska
Aksentijevića u Varaždin bio uz klub.
– Šokiralo me kada sam čuo jučer, stvarno sam ostao bez riječi.
Danas sam i sam trener i uvijek to govorim, ja od nikoga nisam
naučio više nego od njega. Ono što je on napravio, unaprijedio
treninge, igru, s pomoćnikom Kleinom, to je bilo čudo tada. Ne
znam da li je Varaždin u loptačkim sportovima ikad imao takvog
trenera. Možda je kasnije malo izgubio fokus, ali kada je bio
‘unutra’, nije bilo boljeg, i ovo je veliki gubitak – ističe
Đolonga.
U dva je navrata vodio i reprezentacije Hrvatske, a posljednji
puta u Varaždinu je bio i kao izbornik 2017. godine. Obišao je
ponovno varaždinske trgove, popio kavu s prijateljima, susreo se
s Dalićem, Čehokom.
Nedugo potom završila je neslavno njegova druga epizoda na klupi
Hrvatske, službeno radi ‘problema sa srcem’, ali neslužbeno radi
seksualnog skandala i ‘uznemiravanja’ mlade igračice.
Novi početak u Subotici
Prije godinu dana se vratio u Srbiju, preuzeo mladu ekipu
Spartaka iz Subotice, krenuvši praktički od
‘nule’ u svojoj karijeri. I osvojio je s njima šesto mjesto, ali
je ponovno došao do izražaja njegov talent u radu s mladim
igračicama.
Tragični kraj svojeg života doživio je na naplatnim kućicama kod
Rume, na motoru, kada je na njega naletio teretni automobil, a on
je išao na odbojkaški kamp u Apatin.
Ostat će zauvijek zapisan ‘zlatnim slovima’ u anale varaždinskog
sporta, kada je s dvije uzastopne ‘krune’ šokirao hrvatsku
sportsku javnost. Bio je to, i ostao, njegov najveći sportski
uspjeh u karijeri.
Počivao u miru, Miro, Varaždin te nikad neće zaboraviti.
