Osmo mjesto nakon sezone u kojoj su većinu vremena proveli na dnu tablice jest odličan uspjeh. Od rasute vojske postali su prava 'bojna', a varaždinska je publika u proljetnom dijelu sezone imala i priliku gledati pravi prvoligaški nogomet.
Varaždinski je prvoligaš u debitantskoj sezoni prošao pravi ‘vlak
smrti’ i što se tiče rezultatskih uspjeha, ali i što se tiče
izgleda momčadi na terenu. Pogled na tablicu na kraju sezone može
biti i više nego zadovoljavajuć s obzirom na to kakva se borba
vodila na ljeto i prije zimske stanke. Iskustvo prvoligaške
sezone sad je tu, a korak po korak može početi gradnja stabilnog
prvoligaša.
Nakon čudnog razlaza s Brankom Karačićem koji je
momčad uveo u 1. HNL, uprava je angažirala
Borimira Perkovića, trenera koji je na klupi
Šibenika izgubio trku s Varaždinom u lovu na
elitni rang hrvatskog nogometa, a onda se prihvatio vođenja dobro
mu znanog protivnika.
Pojačanja koja to nisu
Valja priznati da je Varaždin u sezonu krenuo u
šarenom sastavu te da je bilo za očekivati kako mu neće biti
lako. I nije bilo lako jer je Varaždin nakon osam kola bio
prikucan za dno, a od svih pojačanja koja su dovedena prije
sezone, samo je Neven Đurasek zapravo bio
pojačanje.
Goran Jozinović nije praktički ni zaigrao kako
treba, Vitali Lisakovich nije se mogao
usuglasiti s trenerima, ni s ekipom, a danas je ponajbolji
igrač bjeloruske lige te se za njega interesiraju klubovi iz vrha
ruske lige. Potencijala sigurno ima, ali nije ga ostvario u
Varaždinu. Tomislav Turčin nesretno je stradao
protiv Rudeša i slomio nogu, a o pompoznom pojačanju Jamalu
‘tigru’ Bajandoohu nešto kasnije.
Došao je i otišao Vladan Adžić koji jest bio
siguran, ali ga ozljede nisu mazile. Jessie pak
je imao solidan početak, profilirao se u heroja protiv
Dinama (1-0) kad je zabio za pobjedu, ali nije
uspio završiti sezonu bez teške ozljede – nastradali su ligamenti
koljena.
A od Perkovićevog stolovanja u Varaždinu, nažalost, jedina
je pozitivna stvar bila pobjeda protiv Dinama koja mu i nije
donijela previše sreće. Kao da je već bio svjestan Perković da ga
je publika otpisala, a da je uprava radila na njegovoj zamjeni
jer je nakon te nevjerojatne pobjede bio pomalo tužan. Ne smiren,
već kao netko tko zna da mu se uskoro bliži kraj.
Šjor Luka i teška defenziva
Nakon njega na klupu je došao Luka Bonačić koji
je odmah krenuo govoriti o tome kako klub treba pojačanja. Stigli
su Franjo Prce koji se na kraju i nije naigrao
kako je vjerojatno planirao jer je dosta vremena proveo na
bekovskim pozicijama i ‘napatio’ se na mjestu koje nije njegovo,
dok je Nikola Tkalčić napokon donio svojevrsnu
mirnoću na desnom beku, a stigao je i kapetan Međimurja
Ivan Novoselec koji je pokazao da je
fizički i više nego spreman za 1. HNL te može pokriti poziciju
stopera i desnog beka
A na terenu i dalje – ništa. Bilo je pomalo i bolno gledati to
mučenje na terenu jer Varaždin nije imao rezultata, a ni igre.
Pojačanja su na papiru bila zvučna, stigli su
Denis i Dominik Glavina te
Mehdi Mehdikhani, ali ni zimske pripreme ni
povratnik Domagoj Drožđek nisu
uspjeli pomoći šjoru Luki koji je pokušao obranom pobjeđivati
utakmice, ali to nije išlo.
Izgledala je obrana puno bolje, ali napada gotovo da i nije bilo.
Kreativci su bili bezidejni, a bila je to na terenu samo rasuta
vojska. Nije dobro ne imati autoritet, ali rekla bi moja prabaka
‘kaj je preveć, ni s kruhom ne valja’. Tako i šjor Luka ipak nije
mogao pratiti današnji nogometni ritam, a veliki žal ostaje za
Lisakovichem koji je mogao biti još jedan pravi ofenzivni igrač.
Nije bilo lako. Na stadion sam tad većinom išao gledati može li
Varaždin preživjeti sljedećih 90 minuta. Dva trenera i dvije
pobjede prije dolaska Samira Toplaka značile su
samo dno ljestvice i tešku borbu. Pravi vjetar u leđa bila je
utakmica protiv Intera na kojoj su Varaždinci pokazali karakter i
momčadski duh nakon dugo vremena.
Varaždin je počeo izgledati bolje i stabilnije, počeo se
ocrtavati i kostur momčadi, a mnogi su igrači dobili dovoljnu
dozu samopouzdanja kako bi napokon pokazali svoju pravu
vrijednost. Stigli su i Matej Rodin,
Petar Mamić, Matija Špičić,
Tonio Teklić i Vinko Petković.
Toplak jest napravio pomak, ali i pravi ‘nogometni psiholog’
poput njega trebao je ući u glave te vojske koja je jednostavno
morala skupiti snage za nastavak.
Korona je napravila svoje, a već protiv Dinama simpatizeri
Varaždina mogli su vidjeti da se stvari pomiču na bolje. Izuzev
‘crne rupe’ od pet minuta zbog koje je Varaždin i izgubio
utakmicu, napokon smo na terenu gledali momčad.
A onda je krenuo već opjevani niz. Da je Jorge
Obregon klasa, vidjelo se po njegovim potezima na
klasičnoj ‘devetki’, takvu moć zadržavanja lopte i nogometnu
inteligenciju bez prevelike mogućnosti komunikacije sa
suigračima, ali i trenerom, već dugo nismo vidjeli na hrvatskim
travnjacima. Da, Bruno Petković odigrao je
čudesne utakmice u Europi, ali vidjet ćemo što još sve Jorge može
kad nauči barem malo hrvatskog ili engleskog.
Kvalitetno korištenje zadnjeg veznog na kojem se profilirao
Matej Senić s kojim još treba raditi kako bi se
u potpunosti mogao prebaciti sa stoperske pozicije jer su njegove
obrambene mogućnosti neupitne, ali na napadačkom dijelu i igri
nogom još ima mnogo mjesta za napredak.
Nevjerojatan preobražaj dogodio se na terenu, a mladi dečki uz
par iskusnijih vođa napokon su pokazali što sve mogu. I treba im
samo zapljeskati jer u završnici sezone varaždinska je
publika mogla samo uživati. Od momčadi protiv koje su svi
očekivali bodove, došli su do momčadi protiv koje svi znaju da će
trebati ‘izaći krvavih koljena’ žele li pobijediti. Opravdao je
svoje riječi Samir Toplak i odradio težak posao.
Nevistić i Stolnik – sigurnost i povjerenje
Nezahvalno bi bilo izvlačiti dobre i loše strane svakog pojedinca
jer za to imaju svoj stručni stožer koji im na to ukazuje svaku
utakmicu, ali mora se ukazati na nevjerojatne partije
Ivana Nevistića koji s 21 godinom pokazuje
nevjerojatnu sigurnost te Marka Stolnika koji je
postao pravi kapetan i osoba od povjerenja, ono što je nekad bio
u mlađim uzrastima Varteksa.
Dok se Stolnik može unovčiti, pitanje je što će biti s Nevistićem
koji bi mogao završiti u Rijeci koja živi od prodaje igrača, a
Ivor Pandur definitivno bi mogao biti među
prvima na izlaznim vratima. Oliver Zelenika
doveden je kao onaj koji bi trebao preuzeti tu nezahvalnu
poziciju jer je Ivan naviknuo varaždinsku publiku na visoki
standard.
Nastavi li ovako, zasigurno ga možemo očekivati i na popisu
seniorske reprezentacije u budućnosti, ali za to mu treba još
malo vremena iako je i sada uz Livakovića i
Grbića ponajbolji golman lige. Pravo osvježenje
je svakako i Obregon koji će s vremenom biti samo sve bolji.
Prema pisanju SN-a, povratak odličnog Tonija Teklića u Split je
riješena stvar, a veliki je upitnik Domagoj Drožđek. Iako, Dinamo
bi u Lokomotivi još neko vrijeme mogao ostaviti
Kastratija, dok Uzuni sigurno
odlazi.
Najveće razočarenje sezone je svakako čovjek s najljepšom
frizurom lige – Jamal Bajandooh – koji
je u Varaždin došao igrati nogomet na europskoj razini, ali radna
etika mu je bila daleko od toga. Od stalnih ozljeda pa sve do
toga da je dan prije utakmice otišao k zubaru i vratio se natečen
nakon čega je završio svoju epizodu u Varaždinu, zaista je
neobjašnjivo.
Prvo treba riješiti pitanje trenera za nadolazeću sezonu, a zatim
krenuti u pametno popunjavanje kadra. Kostur momčadi postoji, ali
treba joj ostaviti i anatoma koji je pokazao da zna kako neke
atrofirane mišiće vratiti u život, a one snažne dobro
iskoristiti. Vremena je malo, a novi su izazovi pred vratima.