'Ima lijepih trenutaka, a i nekih manje lijepih, koji su sastavni dio sporta. Takva je bila ova protiv Japana.'
Hrvatska rukometna reprezentacija nije krenula
prema očekivanjima u svoj nastup na Svjetskom rukometnom
prvenstvu u Egiptu. Neriješen rezultat protiv
Japana 29:29 učinio je naše reprezentativce
tužnima, izbornika Linu Červara podosta
pasivno-agresivnim, a one kritičare koji su jedva dočekali kiks
suviše glasnima.
Sam početak prvenstva i cijelu groznicu koja nas hvata u lijepoj
kolumni za Hrvatski rukometni savez je objedinio bivši
reprezentativac Blaženko Lacković, čiju riječ
zasigurno vrijedi pročitati, pa stoga kolumnu legendarnog
hrvatskog vanjskog prenosimo u cijelosti.
‘Svi mi koji volimo siječanj znamo zašto! Kreće rukometno ludilo
i novine su pune sporta kojeg obožavamo, i koji je to zaslužio. I
to ne samo u siječnju!
Do prije ‘koje godine’ i ja sam bio dio svega toga iznutra i znam
kakve emocije se vrte, kakav je fokus igrača, kako se proživljava
svaki trening, a da ne pričam utakmica. Ima lijepih trenutaka, a
i nekih manje lijepih, koji su sastavni dio sporta. Takva je bila
ova protiv Japana. Znali smo nekad reći kao da se radi o životu i
smrti! A i svoje protivnike sam gledao tada malo drugačije nego
sada ‘izvana’. Svaka utakmica bila je bitna i nije bilo slabog
protivnika, a i nismo voljeli slušati tada put je otvoren,
lakša skupina i sl.. I zato vjerujem da nitko ni pomislio nije,
lako ćemo protiv Japana! Dapače.
Dagur Sigurdsson je imao vremena da u jednu brzu ekipu, koja voli
tempo, trčanje, a rekao bih i jurnjavu ubaci više discipline i
tehnike, ali i taktike koju su očito naučili primijeniti. Vidjelo
se to po tome što Japan više ne griješi toliko u tom trčanju, što
na postavljenu zonu zna odigrati pas više i što koriste svu
širinu terena. Čak su odigrali jednu dobru obranu 6-0,
pokretljivu i jako aktivnu. Svejedno ne bih volio sad njih
previše uzdizati, ali da su nezgodni, jesu! Još kad statistički
izgubiš dvoboj (tehničke greške, igra golmana, laki golovi…),
tada je malo jasnije zašto smo izgubili bod.
Ali ipak je problem bio u nama. Otvaranje utakmice je bilo jako
loše i izgubili smo ritam. Samopouzdanje se poljuljalo i to nas
je mučilo cijelu utakmicu. Zbog toga i toliko tehničkih
pogrešaka, a još kada ni obrana nije na nivou, teško je vratiti
se u utakmicu. Ukratko, tražili smo se predugo. Čak i naša 5-1
nije uspjela natjerati Japance na grešku. Trebala nam je gušća
obrana, pokretljivija, koja bi ih natjerala na šut izvana i dala
veću šansu našim golmanima i nakon toga mogućnost tzv. lakih
golova.
I zato neću više pisati o toj utakmici. Pitate se zašto? Zato što
rješenje neće doći izvana, nego od naših igrača i stručnog
stožera. Zato što znam da oni jedva čekaju sljedeću utakmicu i
zato što znam da mogu puno više. Zato što znam kako im je, ali i
da je ovo tek početak turnira. I zato glavu gore i idemo dalje.
Sjećam se one naše 2003, krenulo je nekako slično…’