Naša najbolja hrvačica Iva Gerić ususret Grand Prixu koji počinje u srijedu u Zagrebu...
U svijetu sportova za koje su oni tvrdokorni govorili da nisu
dovoljno ženstveni sve je više žena, pa tako i u hrvanju.
A oni koji su tvrdili da je od hrvanja za ljepši spol primjereno
samo ono u blatu, moći će se sljedećih dana upravo u Zagrebu
uvjeriti da je riječ o sportu koji je primjeren i za dame.
Jer, na Grand Prix iz “ranking series”, jedan od četiri najveća
turnira na svijetu, stižu najbolje hrvačice svijeta.
Najteže je pobijediti sebe
A o svemu tome za
Večernji list govorila je najbolja hrvačica,
Ludbrežanka Iva Gerić, koja je otkrila i reakcije okoline kada se
ona odlučila za jedan od najstarijih olimpijskih sportova.
– Govorili su mi da je to muški sport i to me živciralo jer se
nisam htjela osjećati kao dečko. No takav je stav jednim dijelom
bio i razumljiv jer su se tim sportom doista bavili samo dečki.
Kao cura, ja sam htjela dati tu žensku energiju, koje je sve
više. Primjerice, u Sesvetskom Kraljevcu jako je velika skupina
djevojčica koju vodi trener Dinko Kremić.
Kako je u Ivinu djetinjstvu uopće došlo do izbora hrvanja kao
sporta kojim će se baviti.
– Bila sam bucmasta i hiperaktivna, a kod kuće mi je bilo užasno
dosadno. Morala sam nekamo usmjeriti tu silnu energiju pa sam
rekla tati da bih probala hrvanje. Nakon toga, ne znam jesam li
propustila ijedan trening.
Što je najteže za nju kao mladu ženu u ovom teškoatletskom
sportu?
– Najteže mi se boriti s promjenama raspoloženja, sa samom sobom.
U nekim trenucima moraš biti kao robot. Ako si u ciklusu, ako ti
se ne ide na trening, najvažnije je smoći snage i ipak otići u
dvoranu i na kraju mi ti treninzi, na koje mi se nije išlo, budu
i najbolji. Ja se na natjecanjima igram i to je lakši dio u
odnosu na onaj u pozadini kada moraš skidati kilograme ili se pak
na treningu dovedeš u stanje da se pitaš je li meni ovo trebalo.
Kada u tome svladaš samog sebe, riješio si problem.
Što bi rekla djevojčicama koje dvoje je li hrvanje sport za
nježniji spol?
– Rekla bih im da se trebaju oglušiti na vrijeđanja u školi i na
ljude koji ih ne podržavaju. Te curice zacijelo imaju upitnike
nad glavom, pitaju se rade li nešto krivo, no moraju znati da im
oni koji ih ne podržavaju ne trebaju u životu.
Iza ove 20-godišnje Ludbrežanke tri su medalje s najvećih
natjecanja.
– Prije tri godine osvojila sam povijesnu medalju u ženskom
hrvanju u Hrvatskoj, bila je to kadetska bronca na Prvenstvu
Europe. Dvije godine kasnije na EP-u sam osvojila juniorsku
broncu, baš kao i lani.
Bez namjere da obezvrijedimo njezine bronce, jer svako medaljaško
postolje veliki je uspjeh, pitali smo Ivu projicira li trenutak
osvajanja odličja blještavijeg sjaja.
– Nije baš da se time puno zamaram jer ne razmišljam o mišljenju
drugih i zadovoljenju tuđih potreba. Sretna sam sve dok sam
zdrava, dok se imam priliku natjecati, a da bi se medalja
dogodila, treba se puno toga poklopiti.
Kavice s olimpijskom veličinom
A u njezinu sportskom životu zasad ide sve po planu. Čini se da
je onaj osjetljivi prijelaz iz juniorskog u seniorski staž
uspješno prebrodila.
– Sve mi se nekako posložilo da ostanem u hrvanju, meni bi bilo
nezamislivo da moram raditi osam sati u uredu i da mi prolaze
dani bez treninga. Srce bi mi puklo i zato i jesam upisala višu
trenersku na Kineziološkom fakultetu, smjer hrvanje, jer želim
ostati u ovom sportu.
Obrazovanje nije zanemarila ni njezina najslavnija sportska
sugrađanka, olimpijska pobjednica u bacanju koplja Sara Kolak, s
kojom se dobro poznaje.
– Kada sam osvojila svoju prvu medalju, Sara mi se prva javila i
čestitala. U međuvremenu se dogodilo to da smo postale
prijateljice koje zajedno idu na kave. Zapravo, ona je meni sada
što je svojedobno njoj, kada je ušla u svijet vrhunskog sporta,
bila Sandra Perković – kaže Iva Gerić.