Željko Krajan ovih dana proživljava najljepše trenutke u trenerskoj karijeri. Varaždin je nakon Zlatka Dalića dobio još jednog sjajnog izbornika koji je Hrvatskoj osvajanjem Davisova kupa donio toliko željenu sreću i optimizam.
– Privukao me svojom energijom i misterioznošću. Uvijek sam imala
osjećaj da sam jedina i njemu najbitnija, a to je u svakom
ljubavnom odnosu vrlo važno. Sretna sam što to isto mogu pružiti
i ja njemu. Željko je čovjek kojeg je jako teško opisati u samo
nekoliko riječi. On mi je doista srodna duša i nemoguće mi je
zamisliti život bez njega.
– Kao prvo, on je osoba ogromna srca, a kad ga kreneš bolje
upoznavati, vidiš da u njemu ima još jako, jako puno toga u što
se zaljubljuješ sve više i jače. On se meni predao, kao što sam
se i ja njemu i naš odnos temelji se na dubokoj ljubavi koju
imamo jedno prema drugom i bez koje ne želimo živjeti – kaže nam
Polona Hercog (27), slovenska tenisačica i
djevojka izbornika hrvatske teniske reprezentacije Željka
Krajana (39).
Poznaju
se deset godina. Na US Openu, jednom od četiri
Grand slam turnira, upoznao ih je njen bivši trener.
– Viđali smo se kasnije na turnirima, ali vezu smo započeli prije
pet godina kad smo slučajno, u isto vrijeme, s dva različita
aviona, sletjeli u Cincinnati i ugledali se na aerodromu. Taj
trenutak bio je nevjerojatno čaroban, u tom smo se trenu i
zaljubili. Rado se prisjećamo tog trenutka i razgovaramo o tome
kako je sve dobro ispalo – veli Polona, trenutno 84. tenisačica
svijeta, kojoj je životni partner ujedno i trener.
Krajan ovih dana proživljava najljepše trenutke u trenerskoj
karijeri. Varaždin je nakon Zlatka Dalića dobio
još jednog sjajnog izbornika koji je Hrvatskoj osvajanjem
Davisova kupa donio toliko željenu sreću i optimizam. Krajan je
2012. postao najmlađi izbornik Davis kup reprezentacije,
naslijedivši Gorana Prpića.
U
trenerske vode ušao je silom prilika zbog ozljede ramena i
puknuća mišića na nozi koje nije do kraja zaliječio, što ga je u
24. godini stajalo igračke karijere.
Na ATP ljestvici najbolji mu je rezultat bio 88. mjesto, a na
turnirima pamti polufinale Umaga 2002., u koje se plasirao
pobjedom protiv Ivana Ljubičića, koji ga je
2007. i povezao s ruskom tenisačicom Dinarom
Safinom, tada 18. igračicom svijeta, koju je Krajan u
samo godinu i pol dana kao trener doveo do prvog mjesta WTA
liste.
– Sve je išlo instinktivno. Učiti na pogreškama i ići težim
putem, kaliti se na manjim turnirima, to je iskustvo koje se ne
može platiti putem licenci ili seminara. Pomoglo mi je što sam na
vlastitoj koži osjetio sve moguće probleme na koje možeš naići
kao igrač. Zahvalan sam Ivanu s kojim sam se družio i trenirao od
juniorskih dana, od 13. godine. Pokazalo se da je njegova
prognoza o mom trenerskom talentu bila točna – kazao je Krajan
autoru ove priče na jednom od prijašnjih druženja.
Za
njegovu igračku karijeru uvelike su zaslužni roditelji,
poduzetnici Dubravka i Željko,
koji imaju transportno poduzeće u Varaždinu. Vozili su ga na
treninge u bivšu Čehoslovačku i na turnire diljem bivše
Jugoslavije. I sam Željko kaže da je imao sreću što su ga
roditelji mogli financirati. Zahvalan im je, veli, na tome.
– Bio je dosta živo dijete, puno energije. Kad je imao pet
godina, počeli smo tražiti čime bi se mogao baviti da potroši svu
tu energiju. Sve se okrenulo tenisu iako se nitko u obitelji nije
bavio tim sportom. Probali smo ga upisati u školu tenisa, no nisu
ga odmah htjeli uzeti jer je bio premali. Molili smo neka ga
nekamo uguraju pa su ga s pet godina stavili među šestogodišnjake
– kaže majka Dubravka i nastavlja:
– I doma je stalno nabijao lopticu u zid malim drvenim reketom
koji smo mu kupili. Njegova dvije godina starija sestra, koja je,
nažalost, kasnije poginula u prometnoj nesreći, također je
zavoljela tenis pa smo i nju upisali da zajedno treniraju.
Vidjelo se da mu to ide pa su nam stariji igrači na Varteksovu
igralištu savjetovali da počne više trenirati – prisjeća se majka
Dubravka.
Prvi
trener u Teniskom klubu Varteks bio mu je Marijan
Dugandžić koji za Željka kaže da je kao klinac imao
odlične rezultate.
– Počeo sam s njim raditi kad mu je bilo šest godina. Bio je u
vrhu našeg tenisa do 12. i 14. godine i član reprezentacije.
Definitivno je pokazivao veliki potencijal. Bio je radišan,
slušao je i izvršavao sve što se od njega tražilo. Bio je vrlo
discipliniran na treninzima. Sve eventualne nedostatke u motorici
nadoknađivao je inteligencijom u igri i borbenošću – kaže nam
Dugandžić koji je s Krajanom radio do njegove 14. godine.
Obitelj mu je potom pronašla trenera Lubomira
Kurhajeca u Bratislavi, kamo ga je majka vozila
automobilom. U Bratislavi nisu imali ni Božića ni Nove godine,
treniralo se svaki dan, dva sata prijepodne i dva poslijepodne, a
između je odlazio na plivanje u bazenu. Dva je tjedna tako
trenirao pa se vraćao s majkom kući zbog školskih obveza, i tako
iz mjeseca u mjesec.
–
Bilo je jako teško, znali smo satima čekati na granici s
Čehoslovačkom. Kod nas nije bilo takvih dobrih trenera pa smo
uspjeli pronaći Kurhajeca. Čak smo i živjeli kod njega u stanu,
da ne moramo tražiti i plaćati sobe u hotelu. Kad smo u našem
dvorištu u Varaždinu uredili tenisko igralište, dolazio je on k
nama raditi sa Željkom. Putovali smo na turnire po cijeloj
Jugoslaviji, od Umaga do Novog Sada, Splita – govori Dubravka i
nastavlja:
– Kako sam imala više vremena, vozila sam ja, a suprug je vodio
firmu. Srećom, Željko je imao učiteljicu čiji je sin također
igrao tenis, a i danas je trener u Njemačkoj pa je imala
razumijevanja za česta putovanja. Guralo se nekako do sedmog
razreda, a onda više i nije išao dalje u školu. Osmi je razred
polagao jer ga nije stigao redovno završiti zbog teniskih obveza
– kaže majka Dubravka te nastavlja:
– S 14 godina poslali smo ga u Miami, plakali smo suprug i ja i
pitali se kamo smo to poslali dijete samo samcato. Dali smo mu
suprugovu kreditnu karticu, jer obojica imaju isto ime i prezime,
tako da je njome plaćao hotele i druge troškove, a da nitko nije
primijetio da mu je samo 14. To nam je bilo jako teško i stresno.
Imao je i trenera iz Švedske, vozili smo ga i u Švicarsku na
treninge. Ne znam koliko je puta kao igrač obišao svijet. Živjeli
smo mjesec dana na Filipinima, gdje se igrao turnir, s ocem je
bio u Egiptu… – nabraja Jadranka.
S
osam godina osvajao je turnire za dobne kategorije od 10 godina,
s deset one od 12. Uvijek je igrao za jednu generaciju više. Uzor
mu je bio Andre Agassi. Zbog obveza nije se
upisao u srednju školu.
Krajan je u paru s Ivanom Ljubičićem 1995. godine osvojio Orange
bowl, a karijeru na ATP touru započeo je dvije godine kasnije.
Kao igrač bio je član Davis kup reprezentacije 2005. godine. Kad
je zbog ozljeda morao prestati igrati, vagao je hoće li se
priključiti roditeljima u obiteljskoj tvrtki s 40-godišnjom
tradicijom, u kojoj je nakratko, u ranim 20-im godinama, bio i
prijavljen kao zaposlenik, ili postati trenerom.
Izabrao je ovo drugo. Kao trener počeo je raditi 2005. godine,
prvo sa Sašom Tuksarom, pa s Heinzom
Günthardtsom, Dinarom Safinom,
Dominikom Cibulkovom, Jelenom
Janković, Laurom Robson,
Marcosom Baghdatisom i Bornom
Ćorićem, s kojim se 2015. i razišao.
–
Nisam se osjećao dobro ako mu nisam mogao dati maksimum pa sam se
maknuo – rekao je tada i dodao da je Hrvatska u Ćoriću dobila
igrača koji će imati puno toga za reći u tenisu sljedećih deset
godina te da mu za nekoliko godina ne gine mjesto među prvih
deset igrača svijeta.
Te 2015. Krajan je lakše ozlijeđen u prometnoj nesreći u Ulici
Vladimira Nazora u Petrijancu kod Varaždina, gdje je u
prijepodnevnim satima izgubio nadzor nad Porscheom 911 GT i u
zavoju sletio s ceste i zabio se u ogradu obiteljske kuće. To je
i jedina “crnokronikaška” crtica iz njegove biografije.
Njegov prijatelj fizioterapeut Tomislav Vrbnjak
kaže da je pratio njegovu karijeru i igrače koje je trenirao.
– I kao igrač bio je skromna osoba, takav je i sad kao trener i
izbornik. Vrijedan je profesionalac i sportski djelatnik. Uz
njega se, kao osobu i stručnjaka, ne vežu nikakve afere – kaže.
Posljednjih
godina Željko radi i s djevojkom Polonom i balansira na tankoj
žici privatnog i poslovnog.
– Sa Željkom je odlično trenirati što se tiče same tehnike,
taktike i svega oko tenisa. Malo je teže ponekad kad bi on trebao
biti strog pa možda neće jer sam mu partnerica, a vjerojatno i ja
njega ponekad naljutim kad ne radim točno što mi kaže. Svakako
mislim da smo u zadnjih godinu dana napravili ogroman korak i
puno se bolje kužimo. Što se tiče poslovne strane, mislim da je
jedan od najboljih trenera u ovom poslu. Ima viziju i ima
rješenje u svakom trenutku. Uspjeh koji je ostvario prošlog
vikenda s dečkima nešto je povijesno i jako sam ponosna na njega
– kaže Polona.
I sam Željko priznaje da je ponekad teško balansirati između
privatnog i poslovnog, posebno u trenucima kad kao trener treba
biti nešto stroži. Željko iz braka s pravnicom Jelenom, od koje
se razveo, ima 11-godišnju kćer Chiaru, čije ime ima tetovirano
na ruci.
U
Varaždinu za Željka kažu da je skroman i samozatajan dečko. Nije,
vele, nametljiv, vrlo je jednostavan i pristupačan. Rijetko ga se
može vidjeti po kafićima. Ni kao mladić nije volio izlaziti, kaže
mama.
– Nema baš puno prijatelja u Varaždinu. Nikad nije izlazio. Puno
je putovao i nije imao društvo, dečke s kojima bi otišao van. On
je to sve preskočio, taj dio djetinjstva i mladosti. Dosta smo
ulagali u njega, sve je to koštalo i očekivali su se rezultati.
Nikad u životu nisam u kasnim noćnim ili jutarnjim satima išla po
njega u disko ili kafić kad je bio tinejdžer. Ne voli zagušljive
prostorije, smetaju mu dim i buka. Koliko se naputovao, valjda
jedva čeka doći doma i odmoriti se – kaže majka Jadranka.
Željko se najviše voli odmarati u novom stanu od 150 kvadrata s
prostranom terasom. Polona i on se brzo slože oko toga što bi u
slobodno vrijeme htjeli raditi, bilo da je to odmaranje na kauču,
izlazak u kino, vožnja biciklima, šoping, jednodnevni izlet na
slovensku Veliku planinu ili ručak na nekoj vinskoj cesti…
Vole
gledati serije kao što su ‘Game of Thrones’, ‘Mad Men’, ‘Breaking
Bad’ i ‘Vratiće se rode’. Slušaju sličnu glazbu.
– Privikavamo jedan drugoga i na druge vrste glazbe. Ja sam,
recimo, zbog Željka još više zavoljela Metallicu, a on sad zna
već i puno slovenskih pjesama. Iskreno, kako smo puno na putu,
najviše volimo vratiti se kući i tu provoditi vrijeme – govori
Polona te nastavlja:
– Veselimo se kad nam dođe Chiara, s njom imam odličan odnos i
mislim da nam je jako zabavno. Kad poslovne obveze završe, mislim
da ćemo puno više putovati na odmor avionom, no trenutačno za to
nemamo vremena pa smo već dva ljeta otišli na tjedan dana na Mali
Lošinj – veli Polona koja sa Željkom dijeli i ljubav prema
tetovažama.
Cijela
desna ruka iscrtana joj je motivima ruže, mrtvačke glave,
fenjera, krila… On pak, uz ostalo, ima tetoviranog Isusa,
katedralu, anđela i rečenicu: ‘Believing is everything’.
Praznovjeran je i drži se nekih rituala prije i tijekom mečeva,
poput istog broja koraka između bodova, položaja bočice s vodom i
sličnih sitnica za koje je mislio da su važne.
Polona ne bježi ni od izljeva ljubavi na društvenim mrežama pa je
tako u kolovozu prošle godine napisala: ‘Znam da ima trenutaka i
dana kad me ne razumiješ, da ima trenutaka kad te izluđujem, ali
ti si uvijek tu i na kraju teškog dana uvijek mogu računati na
tebe. Želim da znaš da i ti možeš uvijek računati na mene.’ Kaže
da je i Željko vrlo romantičan tip.
–
To mi odgovara. Voli večere udvoje, uz dobru hranu i čašu vina
ili razgovore kasno navečer doma u kadi. Na primjer, jedanput sam
došla iz Maribora u Varaždin i, kad sam otvorila vrata, dočekao
me mrak i puno svjećica po podu, a na kraju i srce od svjećica –
govori Polona i nastavlja:
– Poslao mi je i buket čokoladnih ruža dok sam bila na putu.
Jednom me u hotelskoj sobi dočekao buket cvijeća i slatka poruka.
Svakodnevno me zna iznenaditi romantičnim riječima, koje, moram
priznati, i vrijede najviše – ističe slovenska tenisačica Polona
Hercog.