Upravo pišem svoj zadnji blog. Moram vam ispričati što mi se sve izdogađalo zadnjih dva tjedna u Varaždinu i željela bih ukratko opisati svoje iskustvo na razmjeni i što mi je ono donijelo.
Prvo, zadnja dva tjedna.
Čudan je i tužan način na koji Svemir funkcionira. Zašto to govorim? Zato što živim u Studentskom domu već tri mjeseca, ali tek sam zadnjih dva tjedna stekla mnoge prijatelje.
Sve je započelo u s koincidencijom. Otišla sam u Medinu škrinju s Guillaumeom zato što sam morala fotografirati koncert. Tamo su bili Marko i Hax. Shvatili smo da je tamo bio i Karlo Španiček, čovjek koji radi u Studentskom domu i ponekad u Studentskom restoranu.
Bili smo iznenađeni što ga vidimo i zbijali smo šale na njegov račun kako je konačno izašao iz svog ‘zatvora’, pa smo otišli razgovarati s njim. Nakon toga, naručio nam je dva craft piva da ih probamo (bila su odlična) i tako smo se pridružili njemu i njegovim prijateljima. Tamo sam upoznala i Miu Šimuni. Stvarno smo se zabavili.
Nekoliko večeri kasnije, otišla sam svirati bass s Haxom, bila sam stvarno umorna, pa sam se vratila u dom. Kad sam krenula stepenicama gore, nečiji glas me zaustavio. Kad sam došla do recepcije tamo su bili Mia i Karlo i još dva dečka Kristijan Boroša i Petar Jadek.
Ostala sam s njima do 5 ujutro i nakon toga išli smo u pekaru gdje smo kupili burek koji do tada još nisam probala. Rekli su mi da im se pridružim u srijedu na Christmas partyju u Mea Culpi.
U srijedu me Karlo pozvao u na druženje u sobi u Studentskom domu. Došla sam s Giulliameom i tamo smo upoznali još prijatelja, a to su redom: Alvin Carlin, Laura Babir, Gloria Babiand i Danko Bukovac.
Nisam bila sigurna hoću li ići u Mea Culpu zato što mi se ne sviđa glazba koja se tamo pušta i uvijek je krcato, no stvarno smo se dobro zabavljali stoga smo im se pridružili na njihovom studentskom partyju. Bilo je super, iako glazba nije bila po mojem ukusu.
Nakon toga, također sam upoznala i Reg Barboura. Bilo je smiješno pričati s njim, zato što ima odličan engleski naglasak, ali to je zato što je zapravo Englez.
U petak sam radila na Božićnom koncertu u Slobodi. Bio je to odličan koncert, a iako nisam planirala ostati dugo (zato što nisam puno spavala), ipak sam ostala do kraja i nakon koncerta imali smo sfterparty u Haxovom podrumu.
I tamo sam upoznala nove ljude. Bilo je stvarno super, zato što su se tamo skupili glazbenici i svi su pjevali i svirali. Osjećala sam se tužno, zato što sam shvatila da se taj trenutak više nikada neće dogoditi kada se vartim u Barcelonu. U podrumu su bili Arian Peharda, Rene Coner, Neven Resnik, Andreja Piskač, Tihomir Galevski, Saša Zelen i Hax. Bila je to predivna večer.
U subotu sam zajedno sa Carlosom, Annom i Guillaumeom išla u ‘Super Ćevape’ na večeru. Bilo je tužno razmišljati o tome kako je ovo zadnji put da se svi zajedno družimo. Kupila sam i hrvatsku zastavu na koju će mi se potpisati svi ljudi koje sam upoznala u ova tri mjeseca.
Nakon toga sam imala snimanje u Elephantu, gdje su Drone Hunteri imali promociju svojeg albuma. Bila je velika gužva pa sam se morala boriti za prve redove, da snimim neke fotke. Prvi put sam ih slušala i bili su mi ugodno iznenađenje, tako da sam tek nakon četvrte odsvirane pjesme shvatila da nemaju pjevača. Odlični su stvarno.
Također, slavio se Zvonkov i Alanov rođendan, a ugodno iznenađenje bilo je to što sam dobila narukvicu s kojom sam mogla dobiti besplatno piće.
U nedjelju su Larisa i Marko vodili mene i Guillaumea na izlet u Zagorje. Bili smo u Krapini, točnije, u Muzeju krapinskog pračovjeka. Iznenadilo me kako je muzej odlično organiziran, stoga ga preporučujem svakome. Nakon toga smo išli u Veliki Tabor i jeli u Grešnoj gorici. Kao i uvijek kad smo s Markom i Larisom, naručili smo puno hrane. Imali smo prvo ‘aperitiv’ u vidu sireva, mesnih narezaka i kruha. Nakon toga uslijedila je najbolja juha od gljiva koju sam jela u Hrvatskoj i na kraju puno mesa sa grah salatom. Bila sam tako puna da sam se osjećala beskorisno do kraja dana.
Nakon klope, već je bilo šest navečer, pa smo išli do Kumrovca, mjesta gdje je rođen Tito. Mjesto izgleda stvarno jako lijepo, iako je sve već bilo zatvoreno.
U utorak smo Guillame i ja imali oproštajnu večeru s Larisom i Anicom. Dale su nam lijepe darove koje nosimo u naše zemlje (nešto Medice, hrvatski kalendar, slatkiše, blokove…), a mi smo predali Anici, našoj učiteljici hrvatskog, našu zadnju zadaću: sastavak o našem iskustvu u Hrvatskoj.
I kao i uvijek u Hrvatskoj, puno smo jeli i stvarno se odlično proveli. Nakon klope Guillame je otišao, a mi smo još svratili do Medine Škrinje na piće. Tamo su nam se na piću pridružili i Monika i Jura Ruža, potpisali su nam se na našu zastavu.
Srijeda je bila rezervirana za kuglanje i oproštaj od moje ekipe s Varaždinski.hr. Bilo je super, ispotpisali su mi se svi na zastavu, a na kraju smo opet završili u Medinoj škrinji. Četvrtak je rezerviran za pakiranje, nadam se da će sve stati u torbu, a petak za odlazak.
I što sad…Što nosim sa sobom ih Hrvatske?
Očito su najbolji dio svega bili ljudi koje sam srela. Šteta da sam najveći dio njih upoznala u mojim posljednjim danima ovdje.
Također, nosim sa sobom odličnu radnu atmosferu iz Varaždinski.hr, kao i sjajne ljude koji tamo rade.
Nosim sa sobom i varaždinski noćni život. Znam da priličan broj koji ovdje živi misli da je dosadan, ali vi Varaždinci stvarno imate veliki broj zanimljivih dogašanja: koncerti, muzeji, predstave…
Stvarno sam uživala radeći kao fotoreporter, zahvalna sam im jer su mi pružili priliku da učim i rastem, i skupim veliki broj fotografija za moj fotografski ‘book’ koji će mi pomoći pronaći posao kada se vratim u Barcelonu.
Nosim sa sobom i nešto hrvatskog jezika, koji ću moći usavršavati kad dođem kući (nadam se da će to biti uskoro).
Nosim sa sobom i neka fascinantna mjesta koja sam vidjela u Hrvatskoj, u koju sam se apsolutno zaljubila.
