12. dan, Ferreira – Melide, 31. srpnja (23 kilometara)
Napustivši albergue u 8 sati, nakon obilnog peregrinskog doručka koji nam je pripremio domaćin, uputile smo se u šumu koja je taj dan prevladavala putem. Naravno, uz poneki brežuljak s pogledom na daleke horizonte, tek toliko da se sjetimo svih onih planina koje smo ostavile za sobom.
Hrastove i bukve uskoro su zamijenile šume eukaliptusa koje su širile osvježavajući miris nošen ugodnim ljetnim vjetrom. Prema naputku ostalih peregrinosa krenule smo skupljati dodatne žigove za našu peregrinsku putovnicu koja je dosad skupila već pozamašan broj žigova-uspomena iz raznih alberguea, restorančića i kapelica.
Da bi se u Santiagu dobila Compostela, službena potvrda o prijeđenom hodočašću, valja putem prikupljati žigove kojima u pravilu raspolaže svako hodočasničko mjesto. Posljednjih nekoliko dana, zbog blizine ceste i veće mogućnosti prijevoza, uprava u Santiagu traži da se putovnice obilježe s minimalno 2 žiga dnevno.
To nam nije teško palo, pogotovo zato što smo žigove skupljale kod osebujnih ljudi kao što je jedna žena koja žigove izrađuje ručno. Svaki je njezin žig unikat s malom porukom za peregrinosa.
Nakon prijeđenih 15 kilometara ugledale smo u daljini gradić Melide, mjesto gdje se spajaju rute Camino Frances i Camino Primitivo. Budući da je za očekivati bila prilično velika gužva, žurile smo da stignemo naći smještaj. Našle smo ga u najvećem državnom albergueu u kojem smo boravile tokom puta, sa 156 kreveta. Potpuno drugačije ozračje, puno novih lica.
Čule smo da dio peregrinosa koji su nam pravili društvo na našem Primitivu odlučuje stati s hodanjem nakon Melidea. Zadnje dvije dionice se preskaču jer navodno put nije ni približno lijep kao Camino Primitivo. Teritorij se sada spušta s planinskih vrhunaca u šumovite nizine. Jedna naša članica stoga se odlučila zaputiti autobusom od Melidea do Santiaga i s našom početnom ekipom peregrinosa otići na još pokoji izlet.
Zajedničku večeru prije rastanka s našom prijateljicom provele smo u jednoj od poznatih galicijskih pulperija, restorana koji kao specijalitet pripremaju pulpo (hobotnicu). Iskoristile smo večeru za kovanje planova oko sljedećeg susreta.
13. dan, Melide – St. Irene, 1. kolovoza (36 kilometara)
Pred nama su zadnja dva dana. Budući da hodamo s masom ostalih peregrinosa, odlučile smo startati jako rano. Polazak je bio u šest. Sva sreća da je obližnji bar bio otvoren u to vrijeme, pa smo stigle obaviti kavu prije kretanja.
Prvih sat vremena hodale smo u mraku. Iako smo imale naglavne lampe, glavni nam je put izmakao te smo umjesto skretanja desno, produžile još kilometar ravno zajedno s još dvije peregrinosice iz Rusije i Poljske. No peregrinos se teško vraća natrag istim putem pa smo odlučile uz pomoć GPS-a sporednim putevima pronaći onaj glavni, do idućeg sela, Boentea.
Bila je to prava mala avantura od 2.5 kilometra više za taj dan. Uživale smo u izlasku sunca, znajući da se uskoro priključujemo pravoj Camino rijeci peregrinosa koja će biti sasvim novi doživljaj.
U Boenteu smo doručkovale tradicionalne bocadillose (sendviče s omletom) i pozdravljale razna društva koja su prolazila pokraj nas. Stvarno ih je bilo puno, činilo se da ćemo, unatoč ranom kretanju, po običaju opet doći među zadnjima. Stoga smo odlučile odmah rezervirati privatni albergue malo izvan naše destinacije, kako bismo mirno mogle nastaviti laganim tempom dalje. Međutim, taj predzadnji dan bio je sve samo ne laganog tempa.
Povukla nas je zajednička energija milijuna ljudi koji su stoljećima kročili tim istim putem. Atmosfera na Caminu tog dana bila je divna, uz usputne razgovore i pošalice s ostalim peregrinosima. Mnogi od njih hodali su i više od mjesec dana. Bilo je tu svakojakih putnika, svih generacija i dobi, nacionalnosti iz cijelog svijeta, ljudi u dobroj fizičkoj formi i ljudi koji su se jedva kretali – svi su uporno grabili naprijed sa smiješkom na licu. Bile smo zadivljene i dirnute, i nezaustavljive. Taj dan prešle smo 36 kilometara u 7 sati, od toga 22 kilometra bez pauze.
14. dan, St. Irene – Santiago, 2. kolovoza (25 kilometara)
Jučer smo imale cijelo popodne za mentalnu i fizičku pripremu prije zadnjeg dana. Albergue je bio prekrasan, mala obiteljska kuća na proplanku s kojeg je pogled pucao na zapad. Cijelo popodne provele smo u dvorištu s ostalim peregrinosima, čašom domaćeg crnog vina te kokicama, psima i macama koji su veselo šetali oko nas. Prava seoska idila. Osjećale smo se spremne za veliki finish.
Zadnji dan brojao je samo dvadesetak kilometara pa smo odlučile ići vrlo polako, stati na svakom mjestu koje nam se svidi i uživati u svakom trenutku. Jedna naša prijateljica, ona koja je danima najviše patila zbog žuljeva, kao da je dobila krila, ustala je u 5 ujutro i odmarširala do Santiaga za 5 sati. Mi ostale držale smo se plana. Buđenje, spremanje, hodanje do prvog bara, kava, doručak. Taj dan obilježilo je puno pjesme i pjevanja.
Posvuda na putu nalijetale smo na poruke ohrabrenja. Podrška prolaznika, poruke ostavljene na cesti, grafiti, i školjke s označenom preostalom kilometražom, sve je upućivalo da je cilj blizu. Bile smo iznimno sretne.
Zadnju etapu odlučile smo hodati bez planinarskih štapova, koji su nam bili kao pomoćne noge i ruke u visokim planinama. Osjetivši potpunu slobodu stigle smo u grad skakućući i pjevajući. Umor i boljke tada se u potpunosti zaboravljaju. Stići do glavnog trga u Santiagu nakon propješačena 343 kilometara apsolutno je neopisivo. Osjećale smo se istovremeno ispunjeno i prazno. Postigle smo cilj.
Same u tolikoj gomili ljudi stajale smo pomalo izgubljene ispred velebne katedrale sv. Jakova iz 11. stoljeća, uživale u pogledu i pitale se što dalje. Odlučile smo pronaći restorančić u nekom mirnijem kutku grada. Kad smo sjele, posložile prve dojmove i aklimatizirale se na civilizaciju, primijetile smo da je Santiago prekrasan gradić i da ga valja istražiti.
Provele smo cijelo popodne, večer i iduće jutro u Santiagu. Pronašle smo prekrasan albergue u centru s pogledom na katedralu. Obišle smo i katedralu te smo ponosno izašle iz hodočasničkog ureda svaka sa svojom hodočasničkom potvrdom u tubi.
Osjećale smo se kao da smo diplomirale pa je bilo vrijeme i za slavlje. Uživale smo u svim blagodatima gradskog života, družile se, jele i pile te obilazile znamenitosti i događanja.
15. dan, Santiago – Finisterra, 3. kolovoza (5 počasnih kilometara)
Kaže se da Camino zapravo ne završava u Santiagu, već u Finisterri (fin de terra – kraj svijeta), na najzapadnijoj točki Španjolske.
Finisterra je malo ribarsko mjestašce udaljeno osamdesetak kilometara od Santiaga, na obali Atlanskog oceana. Tamo je, prema legendi, more izbacilo tijelo sv. Jakova prekriveno školjkama. Otuda je školjka postala zaštitni znak peregrinosa i stalni pokazatelj smjera puta na svakom raskršću Camina. U Finisterri se nalazi zadnja žuta školjkica na kamenom putokazu. Također kažu da je tamo zalazak sunca zaista spektakularan. To treba vidjeti!
Dogovorile smo kratki poludnevni izlet u Finisterru, što je bila i zadnja točka našeg puta, gdje ćemo nas pet biti zajedno. Odmah nakon što nas je autobus iskrcao u Finisterri, nad plavu osunčanu oceansku obalu nadvio se bijeli oblak i cijelo je mjesto u deset minuta prekrila gusta magla. U nevjerici smo gledale oko sebe. I mi i lokalni mještani koji već dugo ne pamte takvu maglu. No ovaj rasplet događaja nije nam zadugo omeo dobro raspoloženje.
Za kraj puta odlučile smo se za počasnu šetnju dugu pet kilometara duž obale, točnije pješčane plaže prekrivene školjkama. Sretne što smo svih pet opet na okupu, veselo smo prepričavale dogodovštine nadajući se razvedravanju do 10 sati navečer, kad sunce zalazi u ocean. No magla je ostala nad nama do kasnih noćnih sati, a mi smo večer provele u ugodnom druženju uz posljedni peregrinos meni te otišle spavati sa zaključkom: ovom ćemo se mjestu očito morati vratiti! Zasigurno će u pitanju biti još jedan Camino.
Tri smo se vratile u Hrvatsku zadovoljne i presretne, dok su još dvije ostale tjedan dana istraživati španjolsku zemlju. Dok sređujemo dojmove, očekujemo daljnje izvještaje.
Od mnogih lekcija koje ćemo tek utvrditi putem, izdvojile bismo da te Camino nauči pojednostaviti život. Jednom kad si zadaš cilj, nema druge nego nogu pred nogu naprijed, koliko god koraci bili mali i bolni. Putem paziš samo na osnovne stvari – spavati, jesti, brinuti za svoje zdravlje i za svoju ekipu. I uživati koliko možeš.
Camino je jedan, no svatko od nas hoda svoj Put. A Put je prekrasan, i Put daje sve što ti treba. Unatoč boljkama, osjećale smo se sigurno i mirno. Sreća i zadovoljstvo proizlaze iz svakog prijeđenog kilometra, svakog izvršenog zadatka.
Camino te nauči slijediti svoj put. Iako više nema malih žutih školjki da nam pokazuju pravi smjer, sigurne smo da ćemo smjerno koračati dalje. Baš kako kaže pjesnik u stihovima:
‘Caminante no hay camino
Se hace camino al andar’
(Putniče, nema puta
Put se putem stvara)
