Postoji teza da uvijek privlačimo onakve osobe kakve smo i same, a ne onakve kakve mi smatramo da jesmo. Prema teoriji ogledala ono što nam se najviše sviđa kod drugih osoba, odražava nas same, ali i obrnuto. Znači li to da upravo kroz odnose s drugim ljudima najviše možemo učiti o samima sebi?
Svijet koji nas okružuje je refleksija naših unutarnjih osjećanja, htijenja i nastojanja. Kao što možemo pomoću ogledala vidjeti neki nedostatak na svome tijelu, kroz odnose s ljudima iz svoje okoline možemo vidjeti mrlje na svom unutrašnjem biću. Da bismo ih otklonili treba nam više vremena jer ono što se ne vidi golim okom, ne ugrožava opći dojam koji stvaramo o sebi. Ako se pitaš zašto ti se određene stvari kroz veze ili prijateljstva ponavljaju, a koje ti se i ne sviđaju, odgovor potraži u očima svojih prijatelja i partnera.
Sjećanja reptilskog mozga
“Mi doista privlačimo točno one ljude koji su odraz nas samih. Prepoznavanje se događa na nesvjesnoj razini i to u području našeg starog (reptilskog) mozga. Drugim riječima, ne biramo osobe koje nam se sviđaju po svjesnim kriterijima (visina, boja očiju, stanje bankovnog računa, duge noge i sl.) već po onome što naš mozak prepoznaje kao slično i poznato. Ovo pravilo vrijedi za osobe koje ti se jako svide, s kojima ‘klikneš’, kao i za one koje su ti bezveze i živciraju te. Sve su to samo odrazi nas samih. Kad primijetiš ‘kretena’ na cesti koji je neoprezno uletio ispred tebe, sjeti se da je on samo odraz nekog ‘kretena’ u tebi. Kad se suočiš sa svojim, više ih nećeš uočavati ni oko sebe”, objasnila je Jasmina Bjelica, trener za međuljudske odnose (relationship coach). – piše na portalu Zdravakrava.hr
Potisnuti dijelovi našeg bića
Dok se formiramo kao osobe, kroz odrastanje i odgoj, odustanemo ili potisnemo neke dijelove sebe. Na primjer, djevojčica koja je jako znatiželjna i stalno zapitkuje zašto je nešto ovakvo ili onakvo nađe se u sljedećoj situaciji – tata dolazi kući nakon jako napornog i iscrpljujućeg dana na poslu. Ona skoči na njega i odmah počinje s bujicom pitanja, a on sav isfrustriran vikne: “Prestani više s tim pitanjima, dosta mi je, daj šuti”. I ona nakon toga potisne svoj znatiželjni dio, prestane postavljati pitanja i povuče se. Postane jedna prilično šutljiva i povučena osoba.
U tebi su tri čovjeka: Jedan kakav bi želio biti. Jedan kakav misliš da jesi. I jedan kakav si zaista. Tog jedino ne poznaješ. Upoznaj se.
Kad odraste, kod drugih ljudi će je privući osobine znatiželje i otvorenosti u komunikaciji (ili ako je pretjerano, po njezinim kriterijima će je smetati) jer će se uz njih osjećati cjelovito. Kroz te druge ljude zacijelit će povrijeđeni dio nje. Ljudi koje privučemo u svoj život prekrasna su prilika da osvijestimo i prepoznamo potisnute i izgubljene dijelove nas samih. Jasmina Bjelica je napomenula da nam nitko na ovom svijetu ne može pomoći da vratimo te izgubljene dijelove, osim nas samih: “Drugi nam mogu pomoći, mogu biti okidači koji će izvući te potisnute dijelove, ali nitko ti ne može dati dio koji je ionako već u tebi. Ako čak i vjeruješ da ti netko drugi može pomoći, postaješ ovisna o toj osobi. Time gubiš vlastitu slobodu, osobnost i sebe. A tek onda imaš još manji dio sebe nego prije.”
Ogledala otkrivaju naše nesvjesno
Odnosi i osobe koje nam dođu u život prekrasna su prilika da osvijestimo sebe i pronađemo svoje izgubljene dijelove i integriramo ih nazad u svoje biće. Tako postajemo cjeloviti, ispunjeni i sretni. Žudnja koju imamo za pažnjom, ljubavlju i brižnošću se smanjuje. Tada djelujemo iz svog cjelovitijeg bića (stanja) i sve te prekrasne emocije koje nam netko upućuje su kao pokloni i možemo ih stvarno primiti i osjetiti puno dublje, nego kada su te emocije samo nešto što popunjava naše praznine i rupe bez dna. Za samorazvoj je najvažnije pratiti ono što nas nervira kod drugih, jer oni su odraz nas i tu su s razlogom da nam pomognu da se osvijestimo.
“Zato kad te nešto ljuti kod nekoga, probaj vidjeti gdje je to što te ljuti kod tebe. Što to radiš i ti sama ili gdje se ta osobina koja te smeta ispoljava u tvom slučaju. Meni puno klijenata nakon vježbe osvještavanja kaže: ‘Ne, to nisam ja, nema šanse.’ No kroz razgovor i neke druge procese sami na kraju kažu – gle, pa to sam stvarno ja. Dok ne spoznaš u čemu je stvarno problem, teško da ćeš ga riješiti. Suočiti se sa sobom i svim svojim dijelovima je teško, no vrijedno je svakog koraka jer nagrada je na kraju nešto najvrednije što možeš imati – autentičnog sebe”, objasnila je Jasmina Bjelica.
