Što kad odgajamo u krivnji?

Osoba u krivnji se osjeća krivom, jadnom, bespomoćnom, za nju nema spasa, kao da svi na svijetu znaju što je ona učinila.

U nekim obiteljima se događa da imaju običaj unutar obitelji
tražiti ‘krivca’ tko je kriv za ono što se dogodilo, tko je više
kriv među braćom, tko je više kriv od krivog i slično. Prije nego
li se uopće djeluje i traži rješenje, oni najprije moraju pronaći
krivca kako bi se tek tada djelovalo.

Ima tako nekih ljudi koje taj obrazac ponašanja prati kroz čitav
život pa svaki put kad se nešto dogodi, oni imaju potrebu
iznjedriti krivca i tako olakšati sebi da nije do njih ili pak se
utješiti da je ipak netko drugi više kriv od njih.

Bez obzira jesmo li roditelj, odgajatelj, učitelj ili ‘običan’
čovjek s ovim obrascem, bitno je da ga prepoznamo i poradimo na
tome. 

Ovo je obrazac ponašanja kojeg najčešće nismo svjesni a usađen
nam je od djetinjstva kada smo i sami odgajani tako – u sramu i
krivnji. Možda su i naši roditelji tražili krivca. Možda je to je
jedini put koji uopće znamo.

Kako se osjeća osoba koja je kriva?

Kao na optuženičkoj klupi. Sve su oči uprte u nju. Kao da svi
kažiprstom pokazuju u nju i sad ona nema pravo ništa reći jer je
kriva i to je strašno. Nije čak ni važna težina situacije koju je
učinila, već taj teret krivnje da je kriva.

Znači, čak i ako je dijete razbilo običnu staklenu čašu ili
vrijednu kristalnu vazu, teret krivnje je jednako težak i
ozbiljan. Čak i ako je netko ukrao jedan bombon ili hrpu novaca,
teret krivnje je jednak.

Osoba u krivnji se osjeća krivom, jadnom, bespomoćnom, za nju
nema spasa, kao da svi na svijetu znaju što je ona učinila. 

Osoba u krivnji ima potrebu pronaći nekog tko je bar malkice više
kriv od nje jer samo tako joj je malo lakše. Inače, je teret
krivnje pretežak a ne zna kako ga drugačije skinuti sa sebe.

Primijetite da krivac nema najbolje verbalne argumente za svoju
obranu. Najčešći argumenti su ili šutnja ili kriviti druge još
više.

Kako i koliko je to korisno?

Krivnja i sram su emocije niske vibracije i nema te osobe na
planeti koja ih ne osjeća kao poprilično težak teret.

Osobe u sramu i krivnji nemaju pametnih rješenja za nastalu
situaciju i vrlo rijetko ili nikad nemaju fokus na rješenje
situacije već baš suprotno – fokus je na tome da krive druge
malkice više i opravdavaju se da nisu za sve krive one same.

Osobama u krivnji je čak teško preuzeti odgovornost na sebe zato
što se osjećaju previše krivima a opet s druge strane tražeći
krivca u drugima bježe od osobne odgovornosti.

Ono što želimo od djeteta i čemu ga trebamo naučiti je da
preuzima osobnu odgovornost za svoje postupke. Bacajući krivnju i
osjećaj da nije dovoljno dobro, dijete nećemo podučiti
odgovornosti.

Odgovornost je traženje odgovora i rješenja. To znači da imamo
fokus na rješenju. U krivnji imamo fokus na tome tko je
kriv. 

Ako zamislite jedan pravac, s jedne strane je odgovornost i način
razmišljanja s traženjem rješenja (što sam mogla drugačije, kako
ću bolje drugi put, kako je stvarno trebalo, koji koraci u
čitavom postupku nisu bili najbolji i treba ih popraviti, kako ih
popraviti i sl.), a s druge strane je krivnja s fokusom na
traženje krivca (tko je više kriv, zašto je on više kriv, što je
ta osoba napravila, koju težinu postupka ima, koliko više od mene
je kriva, dokazivanje uz svjedoke i dokaze, izvlačenje sličnih
situacija iz prošlosti i tome slično).

Razumijete razliku?

Znam da svatko od nas u najboljoj namjeri želi podučiti svoje
dijete kako treba djelovati. Katkada iz neznanja činimo nešto što
nije korisno ni djetetu ni nama. Odgajanje u krivnji nije korisno
čitavoj obitelji.

Ako su vas tako odgajali, vrijeme je da zacijelite rane iz
djetinjstva kroz svoje dijete i pronađete adekvatan način i bolje
metode odgoja kojim ćete djetetu razvijati odgovornost i učiti ga
da ima fokus na traženju rješenja određene situacije.

U ponavljajućim situacijama ne koristite krivnju (‘Opet si to
učinio!’) već promatrajte koliko je osoba napredovala od prošli
put te i sami imajte fokus na to i naglasite napredak i što je
drugačije a gdje još ima mjesta za popravak.

Samo zato što su nama to radili u djetinjstvu, bilo roditelji,
bake, odgajatelji, učitelji ili netko drugi, mi mislimo da je to
jedini i ispravan put. Prisjetite se samo osjećaja krivnje koji
je kao teret na ramenima i leđima i nije nimalo ugodan.

Postoje efikasnije i bolje metode i moja topla preporuka je da ih
naučite i stavite u primjenu.

U ponedjeljak, 25. studenog u 18.30 sati u I. OŠ
Čakovec počinje ‘Škola za roditelje’ gdje možete
naučiti puno korisnih metoda i pronaći mnoštvo ideja kako lakše i
bolje odgajati dijete. Prva tema je ‘Odgoj bez
vike’. Javite se na mail za prijavu. 

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!