Sve više djece ne želi učiti ono što ne mora, a niti raditi ono što ne mora.
Nekada si se smatrao nekulturnom osobom koja ima neodgojeno
dijete ako nisi pozdravljao odrasle ili svakog na kog si naišao.
Pozdravlja li dijete odrasle oko sebe smatralo se odrazom kulture
obitelji iz koje dijete potiče. Gdje je danas nestala ta kultura?
Ili je pak posrijedi nešto sasvim drugo?
Kako to da neka djeca pozdravljaju odrasle iako ne inzistirate
previše na tome dok neku učite iznova i iznova i ne dešava se baš
ništa? Kad ih pitaš zašto ne pozdravljaju, kažu da se srame
pozdravljati i da radije gledaju u pod.
Vjerojatno razmišljate da bi trebalo biti obrnuto, trebao bi se
sramiti zbog toga što ne pozdravljaš a ne zato što
pozdravljaš. Što je točno a što nije – ovisi iz koje
perspektive pogledamo.
Kao roditelj i učiteljica oduvijek učim djecu kako je pristojno
pozdravljati, kako je to dio kulture ali i način života u kojem
se trudiš primjećivati druge. Drugima je drago kada ih pozdraviš.
Smatraju te kulturnim i pristojnim. No, to je jedna strana
medalje.
Kada sam se našla u situaciji da se moje rođeno dijete sramilo
pozdravljati susjede, naučila sam da medalja ima dvije
strane. Razgovarajući o toj temi u školi, također sam
naučila da različiti tipovi djece imaju drugačiji pristup ovoj
situaciji. Argumenti im govore u prilog. Zaista ima određen
postotak djece kojima pozdravljanje drugih i upuštanje u usputne
razgovore izaziva stres ili budi nelagodu.
Naime, djeca vizualci s lakoćom formuliraju rečenice, lako se
izražavaju, gledaju u oči kada komuniciraju s vama i vole
pričati. Takvu djecu nećete morati dugo podučavati da je
pozdravljanje pristojno. Oni će rado popričati s vama o svačemu i
to otkako progovore. Njihov način izražavanja je govor te im je
to zabavno i ne predstavlja nikakav problem.
Djeca auditivci će pozdravljati ovisno o situaciji. Ako im je
bučno, ili osoba ima kreštavi glas, ili pak glasno govori, ili
puno priča bez pauza, oni će je izbjegavati jer je njihov sluh
istančan i to im je katkada naporno (ako imaju naporan dan,
npr.nakon sate i sate buke u kojoj su proveli u vrtiću ili
školi). Takve osobe njima oduzimaju energiju i nemaju snage ući s
njima u usputne razgovore pa time što ne pozdravljaju čuvaju
svoju energiju ne želeći time vrijeđati druge.
U danima kada su odmorni rado će pozdravljati. Oni imaju
poteškoće u sklapanju rečenica pa im je važno da osobe nasuprot
njih daju nekoliko sekundi vremena da si srede misli kako bi im
odgovorili. Tako s njima nećete moći protočno pričati.
Ako pak je u pitanju dijete koje je kinesteta, ono će se kloniti
ljudi koji im se nabijaju u facu, koji previše ispituju da oni ne
stignu odgovoriti na sva pitanja i koji započinju duge priče bez
kraja.
Djeca kinestete ne mogu to probaviti u kratkom periodu te im je
to previše i radije će izbjegavati pozdraviti samo da sačuvaju
svoj mir. Ako je u pitanju osoba koja im je srcu draga, onda će
rado popričati.
Sve ostalo procjenjuju prema trenutku u kojem se nalaze i o
osjećaju koji imaju o određenoj osobi. Ovisi naravno i kakav dan
imaju – ako su raspoloženi, pozdravljat će, ako pak nisu,
neće.
Kao što vidite, nije sve niti crno a niti bijelo. Nije da ta
djeca ne pozdravljaju jer nemaju dobre argumente. Uglavnom
poštuju odrasle ali ovisno o situaciji, tako se
postavljaju.
Više o tipovima djece imate na videu na dnu članka. Možda će vam
to pomoći da shvatite i druge situacije.
Ako ljude promatramo samo iz vlastite perspektive, a oni nisu
nimalo slični mama, drugačiji su tip, velika je vjerojatnost da
ćemo pogriješiti. Zato su edukacije važne jer nam otvaraju oči.
Ako poštujemo prirodu svakog djeteta onda nećemo sve pripisati
(ne)kulturi ponašanja.
I sada se možemo pitati kako to da su nekada sva djeca
pozdravljala i poštivala odrasle a danas im svašta moramo
tolerirati. Odgovor je taj da su nas nekada odgajali u strahu i
iz strahopoštovanja smo radili sve. Dobili bismo batine i od
roditelja i od učitelja ako nismo nešto napravili iz
moranja.
Danas napuštamo moranja. Sve više djece ne želi učiti ono što ne
mora, a niti raditi ono što ne mora. Današnje vrijeme nas uči da
možemo raditi ono što volimo i ono za što osjećamo unutarnji
poriv. Zato je teško natjerati djecu na išta ali ako ih se
pravilno motivira, onda će rado napraviti.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.