Iskustva su poput kovčega s blagom koji nosimo sa sobom. Sve što naučimo spremamo u taj kovčežić i vadimo prema potrebi. Vi kao roditelji imate pun kovčeg iskustava, a dijete nema.
Mnogi roditelji žive u uvjerenju da će kritikom ‘popraviti’
ponašanje djeteta. Smatraju da će sa što više kritike usmjeriti
dijete na pravi put. Što više ukazuju djetetu što mu nije dobro u
ponašanju i kako ne treba, to će dijete shvatiti kako treba.
Što znači kritiziranje?
Kritiziranje je ukazivanje na nedostatke, prosuđivanje nekog
postupka ili ponašanja. Prigovaranje na ono što nije dobro. Ako
je to kritiziranje, po čemu bi dijete moglo shvatiti kako treba
pravilno djelovati? Što je onda dobro? Kakvo je ponašanje
dobro? Dijete nakon kritike shvaća što nije dobro no ne
shvaća kako od sada u stvari treba.
Što se u stvari dešava kada kritiziramo?
Dijete učini neki postupak s ono znanja i umješnosti koje ima.
Trudi se najbolje što zna i umije. Nema još dovoljno iskustva, no
kako uči ima potrebu isprobati da bi naučio najbolje.
U tom činjenju i djelovanju njegovi postupci nisu baš najbolji. S
toliko znanja koje ima i s toliko iskustva koje posjeduje, daje
sve od sebe. Učini najbolje što zna i umije.
U tom trenutku nastupa roditelj koji promatra sa strane, roditelj
koji ne čini sada ali je činio u prošlosti, roditelj koji ima
više iskustva od djeteta baš zbog toga što je činio i griješio u
prošlosti i na tim je greškama ispekao zanat. Želeći prenijeti
svoje iskustvo na dijete, koristi se kritikom u namjeri da
pomogne djetetu da preskoči sve one neuspjele pokušaje koje je on
imao a da zaštiti dijete da ih ono nema. No, dijete nema iskustvo
o tim pokušajima. Ima ga samo roditelj.
Dajući kritiku djetetu zbog čega to što je učinio nije dobro,
roditelj podrazumijeva da će dijete shvatiti sva ona iskustva
koje on kao roditelj ima, no dijete ne može razumjeti ni znati
nešto što nije iskusilo.
Svaki čovjek najbolje uči iz osobnog iskustva i na vlastitim
greškama i primjerima. Koliko god nas drugi upozoravali, najbolje
ćemo zapamtiti kada isprobamo sami.
I možda ćemo griješiti puno puta, no svaka je greška korak dalje
u spoznaji i u razumijevanju onog što želimo svladati. Svako
iskustvo je naše malo bogatstvo.
Iskustva su poput kovčega s blagom koji nosimo sa sobom. Sve što
naučimo spremamo u taj kovčežić i vadimo prema potrebi. Vi kao
roditelji imate pun kovčeg iskustava, a dijete nema.
Život služi tome da stječemo iskustva i činimo naš kovčeg što
punijim. To nam je smisao postojanja svakome od nas.
Koliko puta sretnete nekog tko je načitan, ima puno znanja,
barata s hrpom činjenica, no nema iskustva. I to se osjeti. Imamo
dojam kao da ne zna o čemu priča.
A kada sretnemo nekog tko ima bogato iskustvo, ne zamjeramo mu
što nema činjenice jer je ‘prohodao’ i proživio ono što
govori i zna o čemu priča.
Idealno je kada imamo izbalansirano oboje – dovoljno znanja i
bogato iskustvo. Tada smo nekako najvjerodostojniji u čitavoj
priči.
Dakle, ako želite svoje dijete lišiti iskustva time što ćete ga
kritizirati i ukazivati na to kako ne treba raditi i što nije
dobro, tako će vaše dijete činiti sve manje pokušaja jer će biti
vrlo nesigurno u sebe i prestat će se truditi. Nikada neće do
kraja i napuniti svoj kovčeg iskustava a uzrok za to ćete
biti vi, roditelji.
Iako je vaša prvotna namjera bila da se to ne desi već da se
dogodi baš suprotno, postupak kritike je doveo do toga da dijete
ni ne pokušava, da dijete sve manje čini, da je nesigurno u sebe,
da pita druge kako bi oni, da ne donosi samostalno odluke i da ne
živi život u svojoj punini zbog straha da ne pogriješi. To stvara
kritika.
Znam da vam to nije startna namjera i znam da sada ne gledate na
to tako. Znam da mislite time samo pomoći, no ne pomažete na duže
staze više odmažete i to baš jako, onako loše. I zato je kritika
loša i nikome od koristi!
Bolji je feedback ili povratna informacija o učinjenom. Puno je
korisnija djetetu no potrebno je naučiti dati pravilan feedback.
O tome ću roditelje detaljno podučavati u svojoj školi
roditeljstva koja kreće od jeseni. Bit će puno korisnije i za
roditelje i za dijete.
I sama ga koristim kao učiteljica u školi i pokazalo se vrlo
korisnim za djecu te puno brže napreduju.
Na kraju krajeva, roditelj i ima početnu namjeru pomoći djetetu,
no kako nas nikada nitko nije učio ni u školi ni u životu kako da
to činimo pravilno, činimo najbolje što znamo a to ispada loše,
po dijete a i u konačnici po roditelja.
Još jedna mana kritike je što ukažete djetetu da nije dobro
učinilo, no ne usmjerite ga kako bi trebalo. Ako u prvom trenutku
nekome kažete što nije dobro, automatski se ta osoba zatvori i ne
želi slušati ostatak priče u kojem vi govorite kako bi trebalo,
ako uopće govorite. I zato davanje kritike nije dobro.
Ima onih koji kažu da je dobro najprije pohvaliti ono što je
dijete dobro učinilo, pa zatim reći kritiku i na kraju završiti s
usmjerenjem. To je sendvič tehnika koju neki podučavaju. Ona nije
loša, no s vremenom dijete shvati da nakon pohvale slijedi
kritika i opet kao da ni ne čuje pohvalu jer se psihički sprema
na kritiku i zauzima obrambeni stav. U obrambenom stavu nismo
spremni čuti i opet smo zatvorni za sve korisno. Tako ni to nije
najkorisnije.
O ovome rijetki podučavaju a toliko je važno za učenje kroz
život. To je prava škola za život kada učimo stvari koje su nam
svakodnevno korisne u ophođenju s drugima.
Ovo smatram vrlo važnom temom za svakog roditelja. Želite li
zadržati što bolji odnos s djetetom, trebate naučiti davati
feedback koji je koristan za dijete a u konačnici i za vas. Ono
što danas naučite dijete, tako će se ono ponašati prema vama kroz
nekoliko godina. Danas vi kritizirate dijete, sutra će ono
vas.
I pitat ćete se što mu se dogodilo, a dogodili ste mu se vi sa
svojim kritiziranjem kojem ste ga podučili. Koja korist od toga?
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.