Uskoro počinje jedna nova era za varaždinski HNK.
Senka Bulić 1. ožujka službeno dolazi na mjesto
intendantice Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
Promjena je to koja će se na čelu Kazališta dogoditi nakon 16
godina upravljanja Jasne Jakovljević. Ona odlazi
prije isteka mandata, nakon što je u prosincu podnijela ostavku
na svoju funkciju, a sve je to bila kulminacija događaja
koji su mjesecima opterećivali rad ove
varaždinske kulturne ustanove.
O tim problemima,
ostavkama, nalazima gradske revizije, raspravama i svađama između stranaka,
Kazališnog vijeća i glumaca opširno smo pisali i pratili, a sve
se primirilo početkom ove godine kada su donesene odluke koje su
vodile do ovog trenutka.
Kazališno vijeće u novom je sastavu predložilo Gradskom
vijeću Bulić kao novu intendanticu,
vijeće je to prihvatilo, a sve je
potvrdila ministrica Nina
Obuljen-Koržinek.
Sa Splićankom smo razgovarali nekoliko dana prije dolaska u
Varaždin te doznali koji će joj biti prvi potezi na mjestu
ravnateljice i što planira do završetka ove ‘krnje’
sezone u kojoj je dosad održana samo jedna dramska premijera.
Prije tri godine prijavili ste se na natječaj
za izbor intendantice HNK u Varaždinu, ali tada je
bila ponovno
izabrana Jasna Jakovljević. Možete li ukratko reći nešto o
svom programu koji ste nedavno predstavili članovima Kazališnog
vijeća i koliko se on promijenio u odnosu na onaj od prije
tri godine?
Predložila sam program koji obuhvaća različite autore, režisere,
ali je istovremeno otvoren i za promjene. Jedino tako možemo
stvarati živo kazalište koje se tiče naše publike. Novi program
prilagodila sam novim okolnostima, predložila neke autore koje je
sada važno igrati. Uvažila sam i promjene koje su nam se dogodile
zbog pandemije, a koje će imati posljedice na postavljanje fokusa
na odnos s publikom kad budemo ponovo s punim gledalištem.
Izgleda da ćemo bar ovaj kraj sezone raditi uz mjere i s manje
publike pa o tome treba voditi računa.
Već dvadesetak godina
vodite privatno kazalište – Hotel Bulić. Koliko
vam je to jako uporište u onome što vam slijedi – vođenju
nacionalne kazališne kuće koja je posljednjih mjeseci
doživjela turbulencije što se tiče vođenja i neracionalnog
trošenja novca?
Imam iskustvo preko dvadeset godina rada u vlastitom
kazalištu. Vodila sam četiri godine kulturni centar s različitim
djelatnostima, utemeljila sam Scenu Gorica, bila sam direktorica
drame Splitskog ljeta. Sva su mi ta iskustva važna za novi
profesionalni izazov. Naučila sam raditi u različitim uvjetima,
što smatram dobrim iskustvom za preuzimanje institucije poput HNK
u Varaždinu. Mislim da ću moći dobro uskladiti umjetničke
ambicije u realno postavljenim budžetima.
Koliko ste upoznati s glumačkim ansamblom HNK u
Varaždinu? Hoće li biti kakvih promjena u smislu dolaska novih,
mlađih lica?
Ansambl je jako zanimljiv, ima glumaca različitih profila koji
mogu nositi veliki dramski repertoar. Sigurno će biti i novih
lica, koja ću angažirati u odnosu na repertoarne potrebe i
činjenicu da je uz vlastite glumce puno lakše izvoditi program.
Vodit ću računa o angažmanu ansambla s obzirom na njihov
senzibilitet.
Jeste li posljednjih godina pratili produkciju HNK u
Varaždinu? Ima li nekih predstava koje su vas dojmile?
Pratila sam repertoar, ponekad u Varaždinu, nekad na
gostovanjima. Gledala sam dosta glumaca iz ansambla, neke i
poznajem već dugo, radili smo zajedno. Sjećam se dobro predstave
‘Gozba’ koju je radila Olja Lozica, njen
autorski projekt. Izvrsna predstava.
Sezonu ću početi s Daliborom Matanićem, našim
najproduktivnijim režiserom koji je napravio nekoliko odličnih
predstava u kazalištima u Hrvatskoj i Sloveniji. Upravo sam
dogovorila suradnju s Paolom Magellijem, a
pregovaram s još nizom režisera koje ću uskoro predstaviti.
Varaždinskom kazalištu posljednjih se godina predbacivao
manjak publike – odnosno u službenim podacima vidjeli smo da
su mnoge predstave doživjele tek nekoliko repriza, a broj
gledatelja na tim predstavama gotovo je uvijek bio ispod 50 posto
popunjenosti. Situacija s pandemijom također nije pomogla –
ali kako vratiti publiku u nacionalnu kazališnu
kuću?
Goruće pitanje publike bi nam trebalo biti u fokusu. Predložit ću
različite programe kojima želim ojačati odnos s lokalnom
zajednicom, povećati broj gostovanja, osmisliti koprodukcije,
radioničke programe… Izazov je u ovakvom razdoblju stvarati
repertoar koji će kazalište ljudima učiniti važnim mjestom u
kojem očekuju otvaranje mnogih tema, stvaranje odnosa prema
dilemama s kojima smo suočeni. Ne znamo još kakve nas posljedice
čekaju, što su stvarne posljedice za naš sektor kad se još uzmu u
obzir i problemi koji nas čekaju u ekonomskom smislu. Nije realno
očekivati da jedna predstava ima broj izvedbi kakve imaju
predstave u većim gradovima, ali se ta razlika može nadoknaditi
povećanjem mreže gostovanja.
Nastavno na prethodno pitanje – varaždinski HNK imao je
‘problem’ s velikim brojem premijera. Jedna od glumica iz
ansambla na jednoj novinskoj konferenciji krajem prošle godine
istaknula je da ih imaju više od zagrebačkog HNK. Koliko smisla
ima velik broj premijera u jednoj sezoni, ako se predstave
kasnije izvedu tek nekoliko puta?
To je obaveza kazališta koje računa na publiku iz čitave regije
kojoj se obraća. Ne mislim da treba smanjivati broj naslova,
potrebno je repertoar definirati na način koji će zainteresirati
publiku. To ne može biti slučaj sa svim naslovima, ne postoji
formula za uspjeh, to je u kazalištu uvijek rezultat različitih
okolnosti u stvaranju. Ali se ta namjera za obraćanjem što većem
broju ljudi mora osjećati u izboru naslova, umjetničkih ekipa,
stvaranju pozitivne, uzbudljive atmosfere oko kazališta.
Što mislite o situaciji da je varaždinsko kazalište
posljednje dvije-tri sezone radilo s mnoštvom vanjskih glumaca i
glumaca s akademija, dok su neki iz ansambla već godinama
zanemareni odnosno ne igraju više od jedne (sporedne) uloge
u sezoni, a ponekad niti to?
Ključno je planiranje repertoara u odnosu na umjetnički kapacitet
ansambla. Redatelji nekad preferiraju određene glumce, zbog
prijašnjih suradnji postanu neizostavni u njihovim estetikama.
Takve suradnje postoje i nisu zabranjene, ali većinu repertoara
mora nositi ansambl.
Varaždinska publika vas nije imala priliku puno gledati u
varaždinskom kazalištu – ni kao redateljicu ni kao glumicu, a vi
dolazite u nešto drugačiju radnu okolinu od one u kojoj ste bili
do sada. Što mislite, što vi možete donijeti novoga i svježega u
rad HNK u Varaždinu?
Mogu donijeti veliki entuzijazam, rad, nove autore, redatelje,
pisce, ostale umjetnike koji sudjeluju u stvaranju. Stalo mi je
do kazališta, moj život je posvećen kazalištu. To je i jedini
način da opstanete u ovakvom tipu nestalnog, nepredvidivog posla.
Nadam se da ću svojim iskustvom i znanjem donijeti nove prilike
za varaždinsko Kazalište. Zanima me motivacija koja se razvija
kroz program jer je kazalište specifična ustanova koja jedino
tako može biti funkcionalna.
Uvijek postoji i pitanje onog političkog pritiska i
uplitanja u rad kazališta. Ponešto i iz medija znamo o očitoj
političkoj odluci kada ste trebali postati intendanticom HNK u
Šibeniku, ali Gradsko vijeće je to odbilo. Kako ćete se
nositi ako će postojati takvi pritisci koji uvelike
štete umjetnosti i kulturi bilo kojeg grada, odnosno
kazališta?
Nadam se dobroj suradnji s Gradom. Mislim da imamo zajedničku
želju. Moje ambicije su u skladu s idejom koju Grad ima o
važnosti HNK Varaždin, lokalno i šire. Bitno je da prepoznamo
zajedničke ciljeve. Nisam stranački angažirana, mislim da to nije
presudno za suradnju s ljudima iz različitih političkih opcija
ako postoje vrlo jasne namjere o potrebi da se kazalište učini
mjestom važnim za identitet grada.