Zašto nema novih kaznenih prijava u slučaju koji je zatresao Varaždin? Mogućih odgovora je mnogo.
Šest tjedana otkako je u javnosti odjeknula afera
‘Psihijatar’, tijekom koje su jednog varaždinskog
liječnike brojne bivše pacijentice optužile za seksualno
uznemiravanje ili zlostavljanje, stvari gotovo da se nisu
pomaknule s mrtve točke. Pokrenute su razne nadzorne procedure,
odlučeno je o nekim prijavama protiv liječnika, policija je javno
pozvala žrtve neka se jave… No konkretnih rezultata još uvijek
nema. Razloga za to je više.
Podsjetimo, sve je počelo emitiranjem priloga istraživačkog
magazina Provjereno Nove TV u četvrtak 3. rujna.
U njoj su iznijeta iskustva, izravna i neizravna, tri bivše
pacijentice psihijatra zaposlenog u Općoj bolnici
Varaždin. Izrečene optužbe bile su više nego ozbiljne.
Već idućeg dana Nova TV bila je primorana sav sadržaj vezan uz tu
temu ukloniti iz javnog prostora, a razlog za to bila
je odluka Općinskog suda u Varaždinu. Tada
donijeta privremena mjera zabrane emitiranje priloga još je
uvijek na snazi, čeka se rješenje o žalbi.
No neki drugi mediji, pa tako i Varaždinski.hr,
nastavili su istraživati slučaj. Nakon emisije javile su se i
druge žrtve istoga liječnika, neka svjedočanstva su i objavljena.
Daleko veći broj njih nije. A koliki je taj broj zapravo,
teško je precizno reći. Varaždinski.hr izbrojao je 20-ak
slučajeva.
Kako su reagirale institucije
Ravnatelju Opće bolnice Varaždin dr. Nenadu
Kudeliću trebalo je više od deset dana da se oglasi o
slučaju. Poručio je pritom da protiv prozvanoga liječnika dosad
nije bilo nikakvih pritužbi.
Što je bilo s određenim saznanjima koja je dr. Kudelić imao još
prije četiri godine, tada u funkciji zamjenika ravnatelja, kao i
to što je s prijavom Etičkom povjerenstvu iz
prošle godine, ostala su otvorena pitanja.
Unutarnji nadzor – u ništa
Ravnatelj je temeljem medijskih napisa, kako je naveo, ipak
zatražio izvanredni unutarnji nadzor. U
varaždinsku bolnicu došla je i inspekcija Ministarstva
zdravstva. Što je utvrdila inspekcija, još uvijek nije
poznato. Poznato je tek što je utvrdio unutarnji nadzor. Ništa.
– Nakon unutarnjeg stručnog nadzora u Općoj bolnici Varaždin, a
vezano na medijske napise o radu Odjela za psihijatriju Opće
bolnice Varaždin i liječnika psihijatra, Povjerenstvo za
unutarnji nadzor u svojem izvješću utvrdilo je da nisu pronađene
nepravilnosti. Ističu kako je unutarnji nadzor obavljen pregledom
medicinske dokumentacije, razgovorom s medicinskim djelatnicima
te je stručno raspravljeno o pojedinim aspektima medicinske
dokumentacije i načinima liječenja odnosno medicinskim tretmanima
pojedinih bolesnika liječnika psihijatra – kratko je obaviještena
javnost o epilogu.
Pacijentice im bile sporedne
Precizan sadržaj izvješća o unutarnjem nadzoru nije
dostupan javnosti. No očigledno je, sudeći po informacijama iz
priopćenja, da je povjerenstvo razgovaralo samo sa zdravstvenim
djelatnicima, ali ne i s korisnicima zdravstvenih usluga, odnosno
samim pacijenticama. A upravo to je metoda koju propisuje
bolnički Pravilnik o unutarnjem nadzoru!
Povjerenstvo iz nekog razloga nije našlo za shodno da krene u
tome smjeru.
Iako je predsjednica Hrvatskog psihijatrijskog društva
Alma Mihaljević Peleš iznijela stav da njezinog
prozvanog kolegu, sa ciljem zaštite pacijenata, trenutno treba
ukloniti s posla dok se ne utvrde sve okolnosti, to se nije
dogodilo. On je tek premješten na odjel palijativne skrbi u
Novi Marof.
Komora odbila Sakomanovu prijavu
U međuvremenu je jedna od dvije prijave Hrvatskoj
liječničkoj komori protiv psihijatra također odbačena.
Riječ je o onoj koju je u ožujku ove godine
podnio dr. Slavko Sakoman, iznijevši svoja
saznanja o jednom slučaju s kojim se osobno susreo te o
saznanjima koja je imao vezano uz neke druge slučajeve. Njegova
prijava ocijenjena je – neosnovanom.
Druga prijava je ona varaždinskog psihoterapeuta Nebojše
Buđanovca, koji je iznio saznanja o četiri slučaja. On
još nije dobio nikakav odgovor.
Dodajmo tome da Komora u Sakomanovu slučaju nije ispitala ni
njega kao prijavitelja ni oštećene pacijentice. Sličan scenarij
zasad se odvija i po Buđanovčevoj prijavi.
Policiji se javile dvije (ili tri?) žrtve
Varaždinska policija također su uključila u slučaj. Istina, bilo
je to tek nakon što je Buđanovac odšetao
do policijske postaje i tamo ispričao ono o čemu
su dovoljno informacija inspektori mogli doznati već i iz
medija. Iz policije su tada pozvali sve žrtve neka im se
jave, a prije dva dana dobili smo službeni odgovor o tome kakav
je bio učinak toga poziva.
– Obavještavamo Vas da su se u Policijsku upravu
varaždinsku javile dvije osobe, kojom prilikom se
razgovorom s istima nisu utvrdile nove činjenice ili okolnosti
koje već nisu bile predmet ranijih postupanja Općinskog
državnog odvjetništva u Varaždinu –
stoji u kratkom odgovoru.
Žrtvama ‘isteklo vrijeme’
To bi vjerojatno trebalo značiti da su se javile osobe koje su
već ranije podnosile prijave Državnom odvjetništvu. Podsjetimo,
obje te prijave su odbačene, od čega jedna zbog – zastare.
Jednostavnije rečeno, ‘isteklo je vrijeme’ za prijavu seksualnog
uznemiravanja.
Dodajmo ovome i to da Varaždinski.hr raspolaže dokazima da se
policiji javila još jedna osoba, no na njezin pisani iskaz
policija nije reagirala ni nakon više od dva tjedna.
Različiti medijski narativi
Od početka izbijanja afere svega nekoliko medija na lokalnoj i
nacionalnoj razini aktivno se uključilo u praćenje i istraživanje
ovoga slučaja. Među njima je bila i jedna tiskovina koja je
pokušala cijelu aferu svesti na pitanje ‘obiteljske svađe’.
Redakcija portala Varaždinski.hr nastojala je
pokazati da to ne može biti tako, izbrojavši 20-ak međusobno
nepovezanih slučajeva.
Spomenuti narativ o ‘obiteljskoj svađi’ istovremeno je gotovo
posve identičan sadržaju zahtjeva za ispravkom koji je prozvani
psihijatar putem Odvjetničkog
društva Brlečić i partneri uputio
medijima koji su nastavili nepristrano pratiti priču.
Zašto nema više prijava
U međuvremenu se u dijelu javnosti, nažalost, počelo špekulirati
s idejom da ako još uvijek nema ‘konkretnih’ kaznenih prijava
koje bi bivše pacijentice podnijele protiv psihijatra, to može
značiti ili da je cijeli slučaj medijski ‘iskonstruiran’ ili
pak da od njega ‘nikakve koristi’.
No to ipak neće biti baš tako. Postoji cijeli niz mogućih razloga
zašto žrtve ne prijavljuju institucijama ono što im se dogodilo,
čak i one koje su bile spremne anonimno govoriti za medije. Jedan
od tih razloga je spoznaja da je njihov slučaj, kao i brojni
drugi, također u zastari, što su nam pojedine žrtve i potvrdile.
No to nije jedini razlog.
Nepovjerenje prema institucijama
Zagrebačka psihoterapeutkinja Lina Đulvat
Bučević mišljenja je da prijava institucijama može
izostati i zbog nepovjerenja u njihov rad.
– Mnogo puta svjedočili smo apsurdnosti raspleta pojedinih
sudskih procesa u kojem je zlostavljač smiješno kažnjen, a žrtva
ostaje stigmatizirana, ostavljena sama sebi da se nosi sa
posljedicama – objašnjava te dodaje da se često u tome postupku
ne vodi računa o žrtvi, koja je već dovoljno propatila, da bi
sada bila izloženja ‘vaganju’ doživljenog.
Pritisak jedina nada
Paradoks je da će se žrtve lakše obratiti medijima nego
institucijama koje bi trebale zaštititi njihova prava.
– Mediji hoće čuti, mediji žrtvama ponekad budu jedina nada jer
nerijetko ne odustaju dok ne dovedu stvari na vidjelo pa taj
pritisak koji onda legne na odgovornu instituciju često bude
pokretač akcije. To je žalosno, ali je tako – daje jedno moguće
tumačenje Đulvat Bučević.
Svako novo pričanje je novo traumatiziranje
Ona pritom također podsjeća da nije lako istupiti ni u medije,
jer cijelo to vrijeme u svijesti žrtve ostaje visjeti pitanje –
što ako se ni nakon toga institucije ne pokrenu.
– Svako novo pričanje o traumatskom iskustvu je novo
traumatiziranje. Jasno je što to znači za žrtvu. Ponovo dizanje
traume s ponovnom nadom – kaže psihoterapeutkinja.
Mnogo razloga za šutnju
Razloga za šutnju, dakle, ima mnogo.
– Žrtve šute iz straha da im se neće vjerovati, da će se
propitivati njihova odgovornost, zbog osjećaja srama,
stigmatizacije, nekad i zbog toga da će time naštetiti svojoj
obitelji, poslu, okolini. Ne treba zaboraviti ni to da one same
često kreću od vlastitih propitivanja oko odgovornosti. Iako je
ponekad pristanak bio iznuđen manipulacijom ili ucjenom, one
propituju vlastitu odgovornost. Nerijetko im se također prijeti i
ucjenjuje – ukazuje psihoterapeutkinja na složenost situacije.
Uzevši sve rečeno u obzir, nije teško razumjeti moguće razloge
zašto se afera vezana uz varaždinskog psihijatra odvija upravo na
način kojem svjedočimo.
Nažalost, pristup institucija ovome slučaju, ali i pojedinih
medija, teško da pacijentice može ohrabriti u namjeri da podnesu
nove kaznene prijave.
No to ne znači da se i to ne može već uskoro promijeniti.