Vijesti / Društvo

O PSIHOTERAPIJI 'Varaždinci se s problemima nose drukčije od Zagrepčana'

O PSIHOTERAPIJI 'Varaždinci se s problemima nose drukčije od Zagrepčana'

Psihoterapeutkinja Lina Đulvat već neko vrijeme radi na relaciji Zagreb-Varaždin. Ova rođena Zagrepčanka, koja se privatnom praksom bavi već šest godina, posljednjih godinu dana jednom tjednom dolazi i u Varaždin. Kako se čini, iako u Varaždinu postoji nekoliko stručnjaka koji se bave sličnim poslom, potrebe za psihoteraputskom pomoći su daleko veće.

U svojoj praksi Lina Đulvat najviše radi individualno, ali i s parovima, s roditeljima, djecom i mladima. Jedna je od rijetkih koja se bavi problematikom poslijeporođajnih stanja poput tuge i depresije.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

- Vodim radionice osobnog rasta i razvoja, radionice za roditelje kao podršku njihovom roditeljstvu te radionice s trudnicama, gdje ih pripremam na porođaj i roditeljstvo osnažujući žensku snagu. Grupni rad većinom se bazira na učenju komunikacijskih vještina, osobnoj odgovornosti te odgovornosti za odnos - ispričala nam je uvodno.

Terapeut je samo podrška

Postoji li razlika između rada u Varaždinu u odnosu na onaj u Zagrebu? Muče li Varaždinke i Varaždince isti problemi ili postoje neke razlike?

Svaki pojedinac je, naravno, različit iako su problemi s kojima se suočavaju veoma slični. Rekla bih da je razlika vidljiva možda u načinu kako se s njima nose.

Iako Varaždin smatram otvorenom i naprednom sredinom, u Zagrebu će ljudi ipak otvorenije progovoriti o tome da su potražili pomoć psihoterapeuta. Samim time Zagrepčani će se češće odlučiti za podršku psihoterapeuta i onda kada 'samo' žele poboljšati kvalitetu života.

Upravo zbog toga što je Zagreb grad s više stanovnika, više psihoterapeuta i što je praksa korištenja takvih usluga ipak većeg opsega, rekla bih i da je jasnija odgovornost pojedinca za svoj osobni napredak. Dolazeći u terapiju osoba je uglavnom svjesna da je terapeut samo podrška pojedincu u vlastitom sazrijevanju, a ne brzo rješenje za sve njegove probleme.

Stigma i dalje prisutna

Znači li to da i danas, 2017. godine, još uvijek postoji određena vrsta društvene 'stigme' prema onima koji potraže pomoć, a naročito u manjim sredinama?

Postoji. Uzroke možemo tražiti u tradiciji te društvenim vrijednostima. Ne tako davno od pojedinca se očekivalo da probleme rješava sam ili u svojoj najužoj zajednici, odnosno obitelji. Obitelj je najčešće sama nosila breme pojedinca i njegovih poteškoća i snalazila se sama kako zna i umije. S vremenom, društvena očekivanja su se mijenjala i bivala sve veća, što je rezultiralo sve većim pritiskom kako bi ih čovjek zadovoljio. U tim društvenim promjenama starije generacije više nisu mogle odgovoriti na te zahtjeve i pružiti adekvatnu pomoć mlađima. Dodamo li tome i današnji ubrzani tempo života i svojevrsnu otuđenost, možemo zaključiti da je taj nedostatak prijeko potrebne podrške i vodstva potrebno potražiti negdje drugdje. Ipak, u manjim sredinama ta spoznaja možda nije toliko osvještena pa i dalje netko smatra da je traženje pomoći znak slabosti, nesposobnosti, razmaženosti. Ako nisi dobro, sam si kriv, pa to sam i riješi.

Nije riječ o krivnji, nego o odgovornosti

Zbog čega su to predrasude, odnosno zbog čega te tvrdnje ne odgovaraju istini, iako su toliko duboko ukorijenjene?

Riječ 'krivnja' volim zamijeniti riječju 'odgovornost', što odmah poprima drugačiji ton. Da, odrasli ljudi jesu odgovorni za svoje živote, no ne i za sve ono što im se događa. Odgovorni su za ono kako na te događaje reagiraju. I upravo ta odgovornost podrazumijeva prepoznavanje da ono što nam se događa ne možemo savladati sami i ta ista odgovornost pokreće akciju da potražimo pomoć. Stoga nas to čini snažnima i hrabrima, a ne slabima i nesposobnima.

Kao sto je normalno da potražimo pomoć liječnika kada imamo upalu grla, trebalo bi biti normalno potražiti pomoć psihoterapeuta kada se osjećamo tužno, tjeskobno, depresivno bez mogućnosti da to sami prebrodimo...

Problemi najčešće vezani uz odnose

Koji su neki od najčešćih problema koji Varaždince 'natjeraju' da potraže pomoć psihoterapeuta?

Rekla bih da su to najčešće odnosi. Odnosi s partnerom, djecom, roditeljima, kolegama. A poboljšanje odnosa s drugima prije svega podrazumijeva rad na odnosu sa samim sobom.

Čini se da Varaždinci, za razliku od Zagrepčana, češće žive zajedno s roditeljima ili barem u njihovoj neposrednoj blizini i samim time kvaliteta tih odnosa postaje bitnija, a ona je često narušena. Mnogi nisu 'odradili' separaciju od roditelja pa zasnivajući svoje obitelji balansiraju između zadovoljavanja očekivanja partnera s jedne strane te roditelja s druge strane. U takvom suživotu važno je moći prilagoditi se. No da bi bili zainteresirani za takvu vrstu suradnje, moramo biti zadovoljni. A za vlastito zadovoljstvo smo odgovorni mi.

Odrasloj osobi pljesak ne treba

Zvuči jednostavno, no čini se ipak da preuzimanje te vrste odgovornosti nije nešto što smo spremni poduzeti. Zašto?

Neki se teško mire s time da odgovornost za odluku, stav, odabir podrazumijeva i nošenje s posljedicama, što znači da nećemo uvijek dobiti pljesak za ono što odlučimo. I to je u redu, odrasloj osobi pljesak nije nužan, iako su mnogi u stanju potpuno zanemariti sebe ne bi li ga dobili. I to je pogrešno.

Briga o sebi je preduvjet psihičkog zdravlja. U našim krajevima ona je dugo podrazumijevala sebičnost. To nikako nije isto, no put promjene do prihvaćanja da je briga o sebi vlastita odgovornost i temelj za zdrave odnose s drugima je dug, no iznimno važan. Stoga je po meni jedna od najvažnijih zadaća stručnjaka koji savjetuju ljude pojasniti tu razliku i po potrebi podučiti ljude kako to činiti. U mojoj praksi ja se time najviše bavim. Bilo da radim s pojedincem, bilo s parom ili obitelji u cjelini.

Proces koji nikad ne završava

U kolikoj mjeri psihoterapija može pomoći pojedincu? Stječe se dojam da je to put bez kraja. Je li napredak u procesu psihoterapije mjerljiv?

Mjerilo je osobno zadovoljstvo. Iako je psihoterapijski proces jedno putovanje na kojemu ne znamo što nas čeka, ipak postoji smjer u kojem idemo. Osoba koja dolazi na psihoterapiju dolazi s nekim razlogom. Ima neko očekivanje i od terapeuta, ali i od samoga sebe. Ja obično tražim da mi kažu kakvi bi voljeli biti i što bi voljeli ostvariti da bi mogli reći da je za njih psihoterapija bila uspješna. I s tog mjesta krećemo. Praksa je pokazala da na tom putu često otkrivaju neke nove ciljeve i želje koji im se čine važniji, dok ovi s početka ponekad padaju u drugi plan. Ili otkrivaju da promjena samo jednog obrasca ponašanja odjednom rješava nekoliko postavljenih ciljeva. Cilj psihoterapije je poboljšanje kvalitete života, a uloga psihoterapeuta je da podrži pojedinca na tom putu, te mu različitim kreativnim tehnikama pomaže u suočavanju s problemima, pronalaženju adekvatnih odgovora na njih u svrhu postizanja cjelovitosti, višeg stupnja funkcionalnosti i općeg zadovoljstva.

Nekada je psihoterapija bila ograničena na rad s ljudima s mentalnim poremećajima. Njena dobrobit je dovela do zaključka da je ona previše korisna da bi se ograničila samo na tu populaciju.

Što se tiče pitanja koliko psihoterapije traje, na nju nije moguće odgovoriti. Usuđujem se reći da traje duže nego što pojedinac u početku očekuje. No kad jednom počnemo otkrivati sebe, razvijati zdrav odnos prema sebi i drugima, njegovati zdravije odnose i biti odgovorni, poželimo da taj proces nikada ne završi. A on ionako traje dok god smo živi. S psihoterapijom ili bez.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Vezani članci

Reci što misliš!