Čudnovata je ta prosvjeta. Svi se u nju petljaju, svi polažu pravo dijeliti savjete, kritizirati, blatiti, jahati po radnom vremenu i ‘beneficijama’ prosvjetara. A sami prosvjetari? Poslušni ko janjci, mirni, pokorni. Ako i prosvjeduju ispred Sabora ili negdje drugdje to se ‘prosvjedovanje’ svodi na malo fućkanja fuć fuuuć u fućkicu (najčešće dobivenu od neke izdavačke kuće) koju, kad puhneš u nju, ne čuje ni pas u susjednom dvorištu i mahanja zastavicom uz skrušeno: ‘Čujte, pardonček na smetnji, uzeli smo si godišnji da malo prosvjedujemo, znate, ovaj, nemojte se na nas ljutiti, al mi bi da nam vratite ono čega smo se za dobrobit naše drage domovine svojevremeno u najtežim vremenima odrekli, a vi ste se obvezali vratiti nam u neka bolja vremena. Eto, pardonček, vele da su došla ta bolja vremena, pa, ako bi moglo, znate, vratite nam našu lovu. Nema za nas love? Joj, oprostite, ali trebalo bi biti. Znate, mi ne bismo na sud, to će koštati našu državu.’ I tako to. Fuć fuć mah mah i skrušeni pogled. Kakav štrajk, kakav bijeli štrajk, sivi, crni.
Nema. A zašto nema? Prosvjetarska logika: ‘Pa nisu nam djeca kriva za naš status i materijalno stanje’. Na to svi na vlasti i svi odgovorni i računaju. Na prosvjetarski osjećaj odgovornosti, na ljubav prema djeci, na savjesnost i svjesnost važnosti učiteljskog posla. Jer djeca zaista nisu kriva pa da se na njima iskaljujemo.
Počnimo priču iz početka
Kao svaka prava učiteljica – ponovit ću: učitelji već u rujnu moraju napisati godišnji plan i program rada, isplanirati svaki dan školske godine, sve do lipnja. Moraju napisati vremenik pisanih provjera (kojeg, uzgred budi rečeno, roditelji nauče napamet, isprintaju i oblijepe zidove kao tapetama), prsti im se u rujnu slijepe s tipkama računala i oči s kalendarom školske godine. Vidoviti Milan je za prosvjetare običan amater, šarlatan.
Prosvjetarska krovna ustanova’, šefovi nad šefovima, naš dragi MZOŠ, krajem jedne nastavne godine objavi kalendar sljedeće školske godine. Sa svim važnim datumima, s datumima početaka i završetaka zimskih i proljetnih praznika.
Nebuloze
Tako je bilo i krajem prošle nastavne godine. Objavljen je kalendar školske godine 2016./2017. Početak drugog polugodišta bio je predviđen za (zašto, pobogu?) četvrtak, 12. siječnja 2017. Radim u školi 30 godina, nikad ni nastava ni početak polugodišta nisu počinjali u sredini tjedna takoreći. Ali eto, uvijek postoji ‘prvi put’. Ili netko ne zna gledati na kalendar ili nije razmišljao kad je pisao datume. Rekli bismo, 12. siječnja je metnut ‘ofrlje’ (ofrlje – narodni izraz za ”ajd’ da stavimo pa nek’ smo nešto stavili’, odnosno kako zargonaut.com kaže ‘loše, površno’)
Zdrav razum se pita ponovno i ponovno: zašto, pobogu? Kad učenika nema u školi, štedi se struja i grijanje. Grije se na minimum, tek toliko da učitelji prežive obvezno svakodnevno pojavljivanje u školi. Kako bi se škola zagrijala za dolazak djece, treba pojačati grijanje dan ranije – dakle u srijedu. Grije se četvrtak i petak. Zatim se preko vikenda opet smanji grijanje. Dakle, s idejom da nastava započne krajem tjedna, u četvrtak, bespotrebno se troši i struja i grijanje čak 3 dana. A svi znamo da škole ne plivaju u novcima.
Priča ide dalje
Neke županije su već u rujnu zbrojile 2 i 2 i donijele pametnu odluku da drugo polugodište počne u normalan i zdravom razumu prihvatljiv ponedjeljak, 16. siječnja 2017. Jer, nastavnih radnih dana treba biti 175 i bit će ih i viška i bez ona famozna ‘ofrlje’ dva dana u tjednu prije.
Onda je rečeno da učenici koji idu na skijanje (!) ne moraju doći u školu taj famozni četvrtak i petak, ili pak da škole koje znaju (!) da im puno učenika ide na skijanje ne moraju započeti polugodište u četvrtak, nego u ponedjeljak. Simpa, jel’ da? Bokci koji ne idu na skijanje moraju u školu, a ovi kojima roditelji imaju love za austrijska, francuska i slovenska skijališta ne moraju u školu.
Asocijacija na Alana Forda i Supehika se nameće sama od sebe.
Onda je nedavno došao naputak, odnosno preporuka MZOŠ da ‘školski odbor svake škole donese odluku da drugo obrazovno razdoblje počinje ne 12.1. nego 16.1.’. (Nije ‘obrazovno razdoblje’ nego polugodište, al koga briga u MZO za terminologiju, jel’).
Onda su oni koji se kuže u zakone zaključili da je to problem. Zašto? Problem je u tome što školski odbor nema ovlasti donositi odluku o datumu početka polugodišta, nego samo može proglasiti 12. i 13. siječnja nenastavnim danima. To bi značilo da školski odbor proglasi četvrtak i petak radne nenastavne dane, a da učenicima nastavni dani počnu u ponedjeljak.
Ima tu još problema. Postavlja se pitanje zašto ministar jednostavno ne donese odluku da nastava u drugom polugodištu počinje u ponedjeljak, 16. siječnja. E pa ne može. Ne može mijenjati u tijeku školske godine datume.
Da skratimo priču, u trenutnoj situaciji ni učitelji ni vidoviti Milan ne znaju kad kome i gdje počinje drugo polugodište. A prvo završava za pet dana. Sistemi ‘Kako ćemo – lako ćemo’ i ‘Brigo moja prijeđi na drugoga’ rade punom parom.
Tragovi zdravog razuma
U cijeloj ima – nema priči naziru se ipak tragovi nekakvog zdravog razuma, a ti su da ipak, nakon ‘oće – neće natezanja oko zaključivanja ocjena na polugodištu istih neće biti.
Ocjenjivanje općenito je stresno za učenike, ali i za učitelje, a polugodišnje ocjene zaista nisu potrebne. Ako u drugim, razvijenijim državama, djeca čisto pristojno i sretno idu u školu, uče i rade bez ocjena, onda to mogu i učenici u lijepoj našoj. Ionako nam je želja odgojiti savjesnu i svjesnu marljivu djecu koja će učiti radi znanja, a ne radi ocjena.
PS
Budući da sljedeća kolumna Sve pet! izlazi nakon Božića, danas već svim svojim čitateljima, i onima koji me lajkaju i onima koji me hejtaju, želim sretne i mirne božićne blagdane u krugu njihovih obitelji. Volite se i brinite jedni za druge, jer život je jednosmjerna cesta i svaki je trenutak u obitelji dragocjen.
