HNK, Mrtva svadba: O ljubavi i smrti u crnohumornoj apsurdnoj obiteljskoj drami

Crna opera ‘Mrtva svadba’ Asje Srnec Todorović u koprodukciji HNK u Varaždinu i Eurokaza premijerno je izvedena u petak, 2. prosinca, na Velikoj sceni varaždinskog HNK. Redateljica je Natalija Manojlović, skladatelj Goran Tudor, dramaturginja Ivana Đula, scenografi su Stjepan Filipec i Natalija Manojlović, a za kostimografiju zaslužna je Žarka Krpan.

Smrt u ormaru, ljubav na ‘pladnju’

Ova uvrnuta i apsurdna priča prožeta crnim humorom, govori o početku i kraju, odnosno ljubavi i smrti jedne obitelji koju čine otac (Ljubomir Kerekeš), kći (Sara Stanić) i mrtva majka ‘pospremljena’ u ormaru (Barbara Rocco). Posjećuje ih mladoženja (Marinko Prga) kojemu je u cilju oženiti mladu. Čeka ih jedino – majčino odobrenje.

Obitelj je stvorila vlastita pravila i svijet unutar kojeg ne postoji ‘nemoguće’ ili ‘normalno’. Kroz igre u kojima nitko ne pobjeđuje, ne zna se tko je živ, a tko mrtav, a vrijeme jednostavno ne postoji, vidljiv je način na koji gledaju na svijet. Ništa nije ozbiljno, trajno niti stalno. Svaki je trenutak iščekivanje, ništa nije sasvim sigurno.

Glazbena pratnja Papandopulo kvarteta, kojeg čine Nikola Fabijanić (sopran saksofon), Gordan Tudor (alt saksofon), Goran Jurković (tenor saksofon) i Tomislav Žužak (bariton saksofon) naglašava napetost i uokviruje spoj apstraktnih neočekivanih i duhovitih situacija.

Mrtva svadba zapravo je oksimoron – predstavlja mrtvu ljubav, nešto neživo, nešto što ne postoji ili što se nikada neće dogoditi. Ta suprotnost vidljiva je i u samoj situaciji iščekivanja majčinog odobrenja svadbe.

Kći je istraumatizirana majčinom smrću i opsjednuta svojim snom u kojem joj se pojavljuju motivi smrti, a otac u alkoholiziranom stanju svakodnevno pokušava pobjeći od nastale životne situacije.

Majka, koju čuvaju u ormaru, simbol je njihovog neprihvaćanja stvarnosti, težine i boli izazvane rastankom od voljene osobe. Ona još uvijek živi u njihovim životima, što se može iščitati i iz njezinih izlazaka iz ormara, kroz različite emocije koje su otac i kći stvorili prema njoj. Majčino vraćanje u život očituje se i kroz različite percepcije koje su imali ili još uvijek imaju o njoj.

Mladoženja, koji dolazi u njihovu kuću, sa stvorenim drugačijim idealima i pogledima na svijet, uplašen je i zbunjen, ali kroz snažnu čežnju i želju za ljubavlju prihvaća njihovu igru.

Spoj nespojivog – apsurd u apsurdu

Redateljica Natalija Manojlović spojila je niz apstraktnih elemenata koji su u međusobnoj suprotnosti – od scenografije, kostimografije, glazbe pa sve do načina izvođenja. Sav taj spoj zapravo djeluje skladno jer unosi još jednu dozu apsurda na već postojeću crnohumornu apsurdnu dramu. Poigravanje stilovima nimalo ne narušava cjelokupnu morbidnu atmosferu.

Ta je atmosfera isprekidana humorom koji gledatelja zapravo uvjerava da je sve što vidi u potpunosti uobičajeno i svakodnevno. Vrlo jednostavno postavljena životna situacija komplicira se neočekivanim preokretima. Odnosi su sasvim neobično postavljeni, ne postoji autoritet, ne ispituju se granice, a jedino što je prepoznatljivo i u potpunosti uobičajeno su emocije.

Ono što je s namjerom prikazano kao neobično zapravo je vrlo realno. Općeprihvaćena pravila koja društvo smatra uobičajenima, zapravo su jednako tako apsurdna.

Mama, je li ljubav takva?

Ljubav je poistovjećena sa smrću. Je li ona prolazna ili vječna? Zastrašujuća i teška ili posve normalna i očekivana? Neizvjesna? Kao i u drami – odgovor ostaje na pojedincu i ovisan je o percepciji.

Svaki čovjek suočen je s relativno sličnim životnim situacijama, prilikom kojih osjeća strah i tugu, uzbuđenje i sreću. Svatko je suočen s čekanjem, propitkivanjem, nesnalaženjem u određenoj situaciji. Svatko je suočen s ljubavlju i smrću.

Činjenica je – svatko se s navedenim nosi na svoj način.

Iako apsurdna i prožeta crnim humorom ‘Mrtva svadba’ vrlo je ‘živa’.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije