Matija Dedić: ‘Prije smo živjeli u boljim vremenima, kaj god danas netko pričao’

Matija Dedić rođen je 1973. Proslavljeni je pijanist i skladatelj. Sin Arsenov i Gabin. Otac Unuke A, talentirane Lu. Jedan od Dedića. Čovjek koji je svojim radom i stvaralaštvom pokopao narodnu mudrost da klasik klasika ne rađa.

Posvećeni ste poslu?

Da, definitivno. Znam da organizator voli da se čovjek odazove i medijima, ali tu sam prvenstveno da bih radio ono što najbolje znam, a to je sviranje. Ne pričanje. Zato posao uvijek stavljam prije svega.

Prođe li dan da ne zasvirate?

Ne, nema dana da ne sviram, jer to se mora. To je moja ljubav i to je moja obaveza prema talentu kojeg, slobodno možemo reći, imam. Od toga i živim.

Jazz treba razumjeti? To je glazba za intelektualce?

Ne treba, ima ljudi koji to osjećaju. Ne bih tako kategorizirao i dijelio ljude na intelektualce i one koji to nisu.

Nekako mi se čini da ‘predrasude’ ipak postoje.

Definitivno je da treba nešto više pročitati da bi čovjek slušao jazz pa valjda i klasičnu glazbu. Ali bitno je da dopremo s time i do običnog svijeta. To uvijek uzimam uspjehom. Puno mi je bitnije u životu da vidim mladi par koji zaluta u Sax, slučajno na cugu, i kaže: ‘Isuse kak je ovo dobro, da smo znali dolazili bi češće.’ To mi je mnogo bitnije nego da me, uz dužno poštovanje, milijunti put pohvali ili ne pohvali nekakav domaći kritičar. Širim tu misiju i trudim se da jazz opstane u ovoj zemlji.

Živo pratite trendove?

Pratim trendove. Zanima me što Ameri smišljaju novo. Klinci ubijaju. Sviraju s petnaest godina tako kako ja nisam s dvadeset i pet.

Pohvala vam mnogo znači?

Hoću iskoristiti život. Svaka čast i publici i kritici, moje je da me muzičari hvale, nitko drugi. Nit’ gledam koliko imam pogleda na Youtubeu, nit’ kritiku. Uzimam privilegijom da ne pratim da li sam na radiju, top listama. Moje je da sviram što bolje i kada dođem u New York u klub da mi crni čovjek kaže to je to. Tako sam odgajan.

Uspješni ste. Često snimate u Italiji, Americi. Što vas zapravo drži u Hrvatskoj?

Ja ovdje mogu svirati u svim zemljama bivše države. Ne ovisim o Hrvatskoj i imam gdje svirati. Pričamo o Srbiji, Makedoniji, Sloveniji, Bosni… Kako kažu, kod kuće je najbolje. Ja mogu reći da je u regiji najbolje, jer je moj rejting ovdje daleko veći nego vani.

Kako je vani?

Živim tu. U četrdeset trećoj sam. Nemam trideset kada sam maštao o New Yorku, simo tamo. Imam familiju. Često putujem po svijetu i vidim, pogotovo u New Yorku, kako puno etabliraniji i puno kvalitetniji glazbenici u mojim godinama vrlo teško žive. I zbog konkurencije velike, naravno, i zbog svega kako to vani ide.

Dedići se nikada nisu bojali boljih od sebe?

Ne. Velik broj koncerata u regiji nikako ne znači da ću izbjeći dva tri puta godišnje otići u New York, suočiti se s puno boljima od mene, upiti tu energiju, naučiti nešto, uzeti torbu na leđa, nitko me ne zna, i živjeti život muzičara kako smatram da to treba biti.

Niste zaboravili odakle ste krenuli…

Nikakvi uspjesi ne mogu me odvući od jazza i od sviranja. Sviranja po klubovima, istina, rjeđe sada nego prije. Nikada ne zaboravljam odakle sam došao i kako sam počeo, možemo reći od ulične svirke u Grazu do poslije nekakvih malo većih dvorana po svijetu. Nikada ne zaboravljam da sam rođen kao netko tko je vjerovao i netko kome je jazz svetinja.

Kako stojimo na europskoj karti jazza? Mladima je danas teže nego u vaše vrijeme, da tako kažemo…

Mladima je danas teže. Velika je konkurencija, zemlja je u nekoj laganoj blokadi, to moram otvoreno reći. Činjenica jest da smo mi neki iz te malo starije generacije, ako tako mogu reći, Elvis Stanić, Tamara Obrovac, ja, Darko Jurković Charlie, napravili nešto više, ali i naše su startne pozicije bile bolje. Konkurencija nije bila takva i zemlja je puno više radila na promociji domaćih glazbenika. Danas su domaći glazbenici, u ovakvoj ekonomskoj situaciji, nezainteresiranosti struktura i svega što bi trebalo predstavljati i slati van muzičare, nažalost, uz sav svoj talent, a imaju ga i više nego što smo imali mi u startu, osuđeni na jednu vrlo tešku borbu. Zato su, kažem, ta neka naša dostignuća veća, jer smo se rodili prije i živjeli smo u puno boljim vremenima, kaj god danas netko pričao.

S obzirom na familijski background, može li se reći da ste rođeni popularni?

Jesam, da. Uvijek kažem i zezam se da sam bio najpopularniji kad sam se rodio, jer par tisuća brzojava nikada poslije nismo dobili za nešto što sam ja napravio u životu, bilo privatno, bilo poslovno. Ne tajim da sam iz razno raznih razloga imao sve moguće predispozicije da se bavim ovim poslom, ali na sve to nadogradio sam fanatičan rad. To sam naslijedio od oca.

Biti jedan od Dedića je bila povlastica ili breme? Pogotovo ako se čovjek misli baviti istim poslom kao i slavni roditelji.

Breme je sigurno, ali moram sad nešto reći, nikako ne bih volio da se krivo shvati, sam taj odlazak u Graz, upoznavanje nekih ljudi, prve suradnje, rezultirali su time da sam 2002., među 400 pijanista prijavljenih u svijetu, završio u Montreuxu na jazz festivalu kao jedan od polufinalista. To je, znači, prvi jedan podatak koji nema veze s prezimenom. Poslije sam ostvario čitav niz lijepih em diskografskih, em sviračkih dostignuća sa zbilja vrlo eminentnim američkim i svjetski poznatim glazbenicima moje i nešto starije generacije. Breme uvijek imam tu regionalno, usporedbe su uvijek. Ali kao nekakvu malu obranu uvijek mogu staviti taj papir s dijelom moga CV-a koji se tiče nekakvih međunarodnih uspjeha, koji, eto, ponavljam još jedanput, možda grozno zvuči, nemaju toliko veze s mojim prezimenom.

S obzirom na sve, je li se onda uopće moglo dogoditi da Matija Dedić bude bilo što drugo osim vrhunskog glazbenika?

Moglo se desiti da budem nešto drugo da sam eventualno ostao na zagrebačkoj Akademiji, da se nitko ne naljuti. Zato mislim da je pravi odabir bio, i jedan splet okolnosti, to što sam otišao u Austriju i time na neki način izgradio i spasio sebe. Opet se vraćamo na pitanje usporedbi. S obzirom na to da nit’ pjevam nit’ pišem pjesme, našao sam se u slobodnim vodama improvizacije i spretno izbjegao makar onu direktnu vezu s radom moga oca, a, hvala bogu, i vokalnim sposobnostima moje majke.

Otac je cijenio izbor? Ako se ne varam, nije bio veliki fan jazza.

Otac je puno više cijenio to što sam fanatičan radnik, što sam se zaljubio u to što radim. Puno više je cijenio to od mog žanrovskog izbora u životu. Mislim da sam tu jednu pogodnost od rođenja, nadogradivši ju svojim radom, iskoristio da budem tu di jesam, skromno ili neskromno rečeno. A daleko od toga da sam nezadovoljan.

Neću vas pitati što vam znači Varaždin, kako to obično rade kada ovamo dođe netko ‘izvana’. Što vam znači Šibenik? Arsen, Mišo, Vice, Mandić. Malo je gradova koji se mogu pohvaliti…

Lako za gradove. Malo je ulica. Arsen, Mišo i Vice, a tu je i Ante Peterlić, i još bi se sjetili nekog, rođeni su u Ulici Nikole Tesle, što je nevjerojatno i moglo bi se staviti u neke knjige, neke anale. Mislim da je to jedna nesvakidašnja pojava.

Šibenik?

Šibenik je moje djetinjstvo, rodni grad moga oca, rodna kuća u kojoj sam slušao glazbu. Poslije sam i ja napisao dosta svojih kompozicija. Legendaran Arsenov klavir koji je u toj kući. Veća je moja veza oca i mene ta šibenska nego zagrebačka.

Sentimenti su važni?

Definitivno. Kako uz svoj repertoar uvijek stavljam i njegovu filmsku glazbu, vrlo bitan dio njegova opusa, kao i njegove hitove, uvijek tu mora biti ‘Dida moj’ ili ‘Zaludu me svitovala mati’. U desetak, dvanaestak stvari koje sviram mora biti mjesta i za tu vrstu sentimenata. Šibenik je vrlo bitan za mene. U toj kući nema nažalost više ni moga oca ni mojih djedova ni baka. Zahtijevam i od svoje Lu da gaji te emocije, da čuva kuću i da ta priča nikada ne stane, kada nas starijih jednoga dana više ne bude.

Lu, Unuka A, kako je znao tepati djed, će jednoga dana biti pjevačica?

Nju je sad to primilo. Otišla je na tvrđavu u Šibeniku kad smo radili koncert za staroga, ali je već danas rekla: ‘Joj, tata, nemojte sad već odmah i Varaždin.’ I tu me kupila. Lu je tu, došli smo svi zajedno, ima ona i frendicu ovdje. Vidjela je i ona već neke komentare po Internetu tamo kaj se pojavila, ima ljubavi, ima tu i mržnje. Treba definitivno izbjeći da dođemo u poziciju da ljudi drvljem i kamenjem po njoj ili da sad odjedanput počinju pisati o mojoj kćeri kako je najbolja pjevačica na svijetu. Ne treba mi ni jedno ni drugo. Neka se ona bavi u životu di je sretna, ali mi je drago da je već skužila da sve to nije tako genijalno.

Kome u glazbenom smislu ne možete reći ne? Massimo, Gibo…

Nikada Tamari Obrovac ne mogu reći, ako je i low budget, da neću ići s njom. A ima još divnih kolega, neke si i sam spomenuo…

Instrumentalisti su svijet za sebe?

Mi smo potpuno jedan drugi svijet. Svi mi, da ne kažem na estradi, se kao bavimo istim poslom, ali kad čovjek stavi sve to na papir, malo razmisli na kojim temeljima se grade nečiji motivi i nečiji apetiti, za razliku od onih naših, onda ispada ustvari kao da se uopće ne bavimo istim sportom.

S kime još volite raditi?

Puno je lakše s ljudima koji su se borili u životu, gažirali, a neki čak i svirali i znaju što znači biti iza frontmena, iza pjevača. Ovo koji nisu imali tu, rekao bih čak i sreću u životu da osjete što znači biti malo pozadinac, s njima je zbilja teško pričati i surađivati. Jako volim biti, ono što kažu Amerikanci, sideman, prateći muzičar. Što sam stariji, to mi više odgovara i malo me odmara od ovoga fokusa na meni, kaj bu sad Matija, kaj bu se desilo…

‘Moderato cantabile’ i ‘Vraćam se’, primjerice, ovako ogoljeno zvuče nevjerojatno moćno. ‘Matija svira Arsena’ je najbolje što ste odsvirali u životu?

Tako kažu ljudi da je to i diskografski najbolje. Nakon svega što govore i kritika, i čaršija, i hejteri, i nehejteri ispada da je to možda najbolje. Uspio sam s očevom glazbom nešto što nisam uspio sa svojom. Nisam uspio toliko emocije iznijeti. Solistički koncerti ‘Matija svira Arsena’ imaju puno bolji feedback od svega što sam prije radio, da li je to moja autorska glazba, da li su to obrade Gibonnija, Verdija, Bacha ili kolaboracije s raznim kolegama, reakcije na ovo što sad radim su najbolje. Onda to možda i je najbolje.

Arsen je uvijek govorio da ima pjesme i za sastanke, i za rastanke, i da su mnogi barili komade uz njegove stihove. Kako vi stojite po tom pitanju?

Ja nisam, zato jer sam to rješavao svirkom. Mene je Arsen uvijek pohvalio i rekao ‘ono što ja mogu riječima, ti možeš notama’. I zato uvijek govorim ljudima: vježbajte klavir ili gitaru, jer i to donosi te neke uspjehe. Kaj nije tak?

Je. Zaslužuju li Arsen i, recimo, Štulić, mjesto u lektiri? Oko toga su se lomila koplja u zadnje vrijeme.

Ne bih pravio nikakve usporedbe. Arsen zaslužuje, a o drugima ne znam dovoljno da bih rekao da li zaslužuju ili ne. Arsen da, a o drugima zbilja ne bih.

Nakon što nas je napustio, možda i najljepši ‘in memoriam’ napisao je Ante Tomić opisujući kako ga je Arsen tri puta vukao s Brača u Šibenik na intervju. Bio je, kaže, krasan, genij, ali zajeban do boli.

To znamo svi, tako da Ante nije rekao ništa novog što ne znamo. On je bio lav horoskopski, znaš, i bio je velika zvijezda, a znao je i o ruskoj kinematografiji i ovome i onome i priuštio si je bit takav kakav je. A Šibenčani definitivno, ne samo moj otac, nisu laki ljudi.

Najdraža Arsenova pjesma? Nije lako…

Nema najdražih pjesama. Meni najdraža Arsenova ploča definitivno je ‘Provincija’ s polovice osamdesetih godina, koju je radio u Ljubljani s pokojnim genijem Jožetom Privšekom. Tamo su pjesme ‘Sve te vodilo k meni’, ‘Razgovor s konobarom’ i tako. ‘Provincija’ s polovice osamdesetih.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije