Kad bih imala djecu odgajala bi ih da postanu odlični ljudi, a ne odlični učenici. Odlični učenici često završe kao sitne duše, isfrustrirani pojedinci koji na krilima petica u osnovnoj i srednjoj školi, apsolutno nespremni na okolinu, očekuju da će ih život maziti. I paziti.
To se, naravno, ne dogodi, pa postanu frustrirani i jadni, što često rezultira time da postanu nametljivi, dosadni i nerazumni u zahtjevima pa često dođu na pozicije kojih nisu vrijedni. To je ono kada mali čovjek postane veliki igrač. Jer za velikog igrača navažnije je da je i veliki čovjek, ali u društvu koji zna cijeniti velikog čovjeka.
Kad bih imala djecu, ne bi mi bilo važno da li imaju sve petice, bilo bi mi važnije kako se nose s jedinicom. Da li je žele ispraviti zbog sebe, novog pametnog telefona ili susjedovog sina. Bilo bi mi važnije da nađu aktivnost u kojoj će uživati pa makar se nikada ne bavili njome. Ali da nađu potrebu da smisleno provode svoje slobodno vrijeme.
Bilo bi mi važnije da je su sretni zbog onoga što imaju, a ne nesretni zbog onoga što nemaju. Bilo bi mi važnije da mogu biti sami i da se ne dosađuju, nego da su uvijek u gomili, traže pozornost i osjećaju se da ne pripadaju. Bilo bi mi važnije kako je bilo u školi – na hodnicima, a ne na testu. Je li bilo zadirkivanja s njihove strane ili na njihov račun. Ne bih nikada bila odvjetnik vlastitoj djeci, osim ako ne ide drugačije. Učila bih ih kako se postaviti za sebe, a ne skrivati se iza mamine suknje.
Uvijek je dobro imati plan ‘b’
Ne bih nikada lagala ili zaboravila kakva sam ja bila i licemjerno govorila drugačije. Umjesto da se svađam zbog nečega što rade i što mi se ne sviđa, svojim primjerom ukazala bih na ono kako treba biti. Ili mislim da treba biti. Davila bi ih razgovorom o svim situacijama u kojima smo se našli i zašto smo se našli.
Učila ih posljedicama i uzrocima, a najviše razmišljati svojom glavom. Učila bih ih kako se nositi s okrutnim svijetom, a ne izbjegavati ga, naučila bih ih da je život pun uspona i padova, ali da snaga dolazi iznutra, a ne iz društva, i da uspjeh ovisi o ustrajnosti, trudu, strpljivosti i dobrom planu.
Učila bi ih da uvijek moraju imati plan “b”, jer je život nepredvidiv. Da treba uživati u životu, ali da trebaju i raditi. Jer samo radom moći će preživjeti. Da trebaju misliti na sebe jer samo sretan pojedinac može misliti i na druge.
Udarati loptu nogom, a ne tipkom na mobitelu
Da ne prihvaćaju uvjete i stvari s kojima i u kojima se ne osjećaju ugodno. Učila bih ih da moraju biti samostalni. Da im za cilj mora biti odseliti se od doma do kraja dvadesetih pa što god to značilo. Da se ne boje. Da se igraju u stvarnom svijetu, a ne virtualnom. Da udaraju loptu nogom, a ne tipkom na tabletu.
Nikada ništa ne propadne preko noći, makar se ponekad tako čini – da je kraj svijeta, a to je, zapravo, samo početak nečeg novoga. Da se uvijek zalažu za sebe i da kada ih netko verbalno ili fizički napadne vrate istom mjerom, ali da nikada ne počnu prvi i da ne budu konfliktni više nego što je potrebno.
Učila bi ih da plaču kad im je teško, ali i da se smiju kada im je lijepo. Rekla bih im da ne svaštare, da se fokusiraju i da ako su već našli svoj smisao – da ne troše vrijeme i energiju na budale. Osim ako im to nije smisao.
Važno je pripadati “stranci”
Djeca i mladi žude za pripadnošću. Pogotovo je to specifično za pubertet. Pripadati nekoj skupini, “stranci”, važnije je od svega. Bilo da je ta “stranka” grunge, punk ili nešto treće. No žalosno je da danas postoji samo jedna važna “stranka” među djecom, mladima (ali i odraslima!) – ona čiji roditelji jedu kruh i vodu, a djeca im imaju ajfone i obično su nasilni jer su ih starci naučili da nije važno tko su, nego kakvi su i da ako nisu prvi – svi drugi su krivi.
Oni koje su učili da oni koji imaju više – vrijede više. Učili su ih da se ljubav kupuje u dućanima s igračkama ili šoping centrima. Učili su ih da suze kupuju želje, a ne trud. Učili su ih kako da zahtijevaju sve, a daju ništa. Nisu ih učili kako da se izbore za sebe onime što imaju u sebi nego na sebi. Ta djeca, ti mladi i ti roditelji misle da nisu više važne čak ni petice nego “šestice”, a sorte jabuka koje daju djeci za školu su S ili C. I od metala ili plastike su.
Kupiti bilo što, samo da je na akciji
U doba kada šoping centri postaju nove tvornice – jednako su velike, jednako hladno izgledaju i imaju jednaku politiku – za što manje proizvesti/prodati što više, mi se čudimo gdje smo i kako smo? Potrošači su sve manje zahtjevni. Kupuju bilo što, samo da je na akciji. Posljedice toga su nemjerljive – nema potrebe za cijelom jednom mašinerijom umjetnika, dizajnera, radnika i poduzetnika koji proizvode kvalitetu, a ne kvantitetu. Jer kvaliteta uvijek i košta.
Automatski nema potrebe ni za kazalištem jer imamo cirkus, nema potrebe za muzejima jer imamo internet, nema potrebe za kinom jer imamo multipleks, nema potrebe za knjigom jer imamo Facebook.
Nema potrebe za trajnim vrijednostima i srećom jer imamo trenutno veselje. Imamo šoping centre koju kupuju naše slobodno vrijeme i pretvaraju ga u zabavu.
Kada svi postanemo isti
Oglupljuju nas i postaju nova religija putem koje je lakše manipulirati. Kada svi postanemo isti, lakše je na nama raditi marketing, strategije i prodavati nam svima isto – jeftinije je. Stvaramo vojsku nesretnih koji misle da je sreća imati i posjedovati i da se može kupiti na 12 rata.
Niski emotivni i intelektualni standardi pojedinaca i nekritičnost prema okolini u kojoj djeluju pogubna je. Učimo djecu kako pripadati, a ne kako mijenjati sebe i svijet, kako se ulizivati, a ne kako se izražavati, kako proći što jeftinije, a ne kako zaraditi za nešto kvalitetno, ljepše, trajnije i – skuplje. Govorimo im neka se osamostale, a istovremeno ih ne puštamo od sebe.
Koliko roditelja dolazi s djecom na upise na fakultet? Mene bi bilo sram da me mama ili tata s osamnaest godina vode za ruku jer se ne znam sama snaći u novoj okolini ili pitati za upute. Takvima nema spasa. Neće se snaći ni u svijetu bez mame i tate. Takvi se neće odseliti jer ne znaju biti samostalni.
Smisao života na rate
Mame i tate – pustite djecu da pogriješe, budite tu uz njih ako se to dogodi, pustite ih da preuzmu odgovornost za svoje uspjehe i neuspjehe, pustite ih da se snađu sami. Ne radite dobro. Stvaramo plašljive ulizice koje ne znaju samostalno djelovati i razmišljati. Stvaramo pokorne radnike koji će pristati raditi u nehumanim uvjetima za minimalac. Ili se žaliti zašto ne mogu naći takav posao.
Proizvoditi pametne i sposobne ljude trebao bi biti naš (društveni) cilj. Ljude koji će imati snage, znanja i sposobnosti voditi, a ne samo biti podčinjeni. Ljude koji će imati energije, karizmu i vještine biti vođe, a ne podanici. Ljudi koji imaju viziju napretka, a ne halucinacije o prošlosti, oni koji razmišljaju svojom glavom, a ne djeluju prema naputcima. Ljudi koji će se snaći u nepoznatome.
Društvo koje ne zna što hoće i koje pristaje na smisao života na rate, pristat će na bilo što. Samo da se privid zadrži. Lideri su posljedica društva u kojemu živimo. Ako nismo dali nijednog – to je onda slika našeg društva i to onda govori o kontinuirano pogrešnom odgoju i obrazovanju.
Društvo koje ne treba konce
Budimo realni, u globalu ne stvaramo velike ljude, ne stvaramo novu obrazovanu publiku i educirane potrošače, stvaramo samo pokorne i poslušne, probisvijete i papire bez pokrića, mahnite kupce plastičnih igračaka ili zlatnih kopči na torbama, pojedince kojima je važnije da je komad mesa na tanjuru nego knjiga na polici. Takvi kad i odrastu ne osjećaju sigurnost sami, nemaju svoje mišljenje. Takvi samo žele pripadati nekoj skupini unutar koje se osjećaju sigurno. Jer znaju da izvan nje ne vrijede puno.
Udahnimo, zamislimo se i počnimo stvarati društvo – pojedince budućnosti, zahtjevnije potrošače i lidere, a ne samo navijače i radnike koji se ne znaju izboriti za svoja prava. Možda onda dočekamo i dozvolimo ovakav scenarij: nitko nije zadovoljio na natječaju za predsjedničke izbore; čuli smo vaš program, nemate dovoljno iskustva, niste karizmatični ili program vam je loš. Dovest ćemo nekoga izvana da nam vodi državu.
Jer ako je društvo pametno i napredno, može funkcionirati i bez onoga koji (naizgled) drži konce. Jer takvo društvo ne treba konce. Ono je samostalno i zna da sve ne počinje i ne završava tu i sada i da postoji puno prostora kroz koje se može djelovati s jednakom snagom, a ne samo iz fotelje. Takvo društvo prepoznaje male ljude koji se prave da su veliki igrači (u svim sferama djelovanja) i ne daje im ni priliku. Paradoksalno, takvo društvo nikada neće doživjeti takav scenarij jer će izroditi nekoga tko će znati voditi i bit će im važnije da je veliki čovjek nego veliki igrač.
