Epizoda: Vožnja
Kraj školske godine omiljeno je vrijeme svih turističkih agencija, turističkih pratitelja i ostalih turističkih djelatnika, ali i noćna mora učitelja. Naime, vrijeme je izleta. Jednodnevnih, dvodnevnih i višednevnih, poznatijih kao svima dragih maturalaca. Svi se ti izleti planiraju još u rujnu, tko će kamo i zašto.
Svaka destinacija je obrazovno pedagoški baš s namjerom odabrana, povezana s nastavnim gradivom koje učenici određene dobi uče. Prvašići se rastrče po zavičaju, eventualno do Zoološkog vrta u Zagrebu, trećaši obilaze dvorce, četvrtaši potegnu ponekad i do Jadrana, petaši proučavaju Plitvička jezera ili Krapinskog pračovjeka, sedmaši se spremaju na maturalac, a osmaši posjećuju Vukovar.
Da se samo učitelje pita – izleta vjerojatno ne bi bilo. Radije bi sjedili 24 sata bez pauze na nastavi nego bili 12 sati na izletu. Učenicima je izlet zabavan, a učitelji te dane doživljavaju kao stres na kvadrat jer sa sobom vode dvadesetak i više tuđe djece koju trebaju vratiti roditeljima žive, zdrave i u komadu.Velika je to odgovornost.
I sama organizacija izleta je dodatni neplaćeni posao. Novodoneseni Pravilnik o izvođenju izleta, ekskurzija i ostalih odgojno – obrazovnih aktivnosti izvan škole čini organizaciju svakog izlaska iz škole složenijom nego organiziranje koalicije HZD-a i SDP-a. Već kod organizacije, učiteljima je dosta izleta i prije nego je on počeo.
Veselje može početi
Nakon što se izvrše i odrade sve pripreme i procedure oko organizacije izleta (odabere agencija, ponuda, napiše izvedbeni plan, prikupe suglasnosti roditelja, prikupe potpisani ugovori, eventualno skupe novci…) dođe i taj Dan D. Autobusi dođu pred školu, učenici se ukrcaju u njih i veselje počinje prebrojavanjem.
Prebrojavanje se periodično na svakom izletu ponavlja svakih 20 -30 minuta, ne štima li broj kod svakog prebrojavanja neki učitelji znaju noć nakon izleta u snu vikati: “…Devetnaest, dvadeset… DVADESET?!? Gdje je Pero??? Tko je vidio Peru? S kim je bio?… Peroooooo!!!! Autobus kreće!…” Učitelj u predinfarktnom stanju, a Pero je samo bio bez pitanja na WC-u. Ali, takve situacije su već posebna priča. Krenimo na put.
Radost vožnje
Kad se svi učenici smjeste u autobus i isti krene, oni momentalno ogladne. Gladni su već na Varaždin Bregu. I veliki i mali. Nevjerojatna je ta povezanost zvuka motora autobusa i praiskonskog nagona da se baš u autobusu žvače sendvič. Ukoliko nije najstrože zabranjeno konzumiranje hrane u busu (a najčešće jest, učitelji ionako imaju dovoljno posla s ničim izazvanim povračalima) ubrzo se autobusom krene širiti miris salame… štoviše, raznih vrsta salama.
Taj miris pak, potakne one koji nisu s vožnjom baš na ‘TI’, ali i druge, da izbace sadržaje svojih želudaca već kod Presečnog. Nakon paničnog traženja vrećica po autobusu i punjenja istih, slijedi prva stanica: izbacivanje vrećica s tjelesnim izlučevinama i provjetravanje autobusa kako bi se spriječila pandemija povraćanja. Prije ponovnog polaska – prebrojavanje.
Uz konzumaciju hrane, ali i bez nje, redovna je konzumacija tekućine. Zna se što se događa kad se pije – iza punjenja mjehura neminovno slijedi pražnjenje mjehura. Za čas se stvori u autobusu mini kolona učenika koji skakuću na jednoj nozi, stišću se i zapomagaju ‘Moram na WC, moram na WC…’ Učitelji nemoćno sliježu ramenima i tješe popišance nek se strpe do prvog odmorišta, vozač dobija valunge, a pratitelj objašnjava koliko je kilometara i minuta do prvog zahoda.Dakle, druga stanica: WC! Opet prebrojavanje.
Ukoliko se radi o nekom odmorištu, učitelji se rasporede na strateška mjesta na čeke i nastoje imati sve učenike koliko toliko pod kontrolom kako koja ptičica ne bi zabludjela i netragom nestala u nepoznatom pravcu. Prije nastavka vožnje, učitelji prekopaju WC-e u potrazi za ostavljenim mobitelima i novčanicima.
Plovidba do cilja
Nastavak vožnje protječe većinom relativno mirno. Ukoliko se na putu nalazi pokoji tunel, slijedi neizostavno ponavljanje brojevnog niza pa svi zajedno urliču: “Jedan! Dva! Triiii!… Tunel je dugi 5 sekundiiiiiiii!”. Povračala koji su popili Draminu spavaju, ne doživljavaju čak ni eventualni glazbeni show sumnjivih glasovnih kvaliteta i kolebljivih tonaliteta s repertoarom od Miše Kovača i Jelene Rozge pa sve do teških narodnjaka i Dare Bubamare.
Oni koji ne pjevaju najčešće su zabavljeni sami sobom i svojim mobitelima i sličnim modernim igračkama, slušaju glazbu i snimaju selfije u busu, a neki su pak okrenuti tradicionalnijoj zabavi – kartama. I tako do cilja.
