Što je to šovinizam? Riječ šovinizam dolazi od potrebe muškaraca da naprave “šov” pred pripadnicima svoje skupine, horde, plemena, jata koje podržava takvo primitivno ponašanje u uvjerenju da su stvarno cool i da će biti ne samo primijećeni, već i više na cijeni u toj kvazi instrukciji i konstrukciji.
Kada bismo gledali ljude kao životinje, onda bismo lako mogli primijetiti tu mušku potrebu da se kao divlji psi nađu na vrhu nekog brda i laju na mjesec. Ili njemačke i japanske suce. Tako je svejedno. Bitno da su u hordi i da laju. Ostatak riječi šovinizam dolazi od riječi kretenizam da se s njom može rimovati. I zaista, rimuje se. Ne samo u lingvističkom smislu, već i u životnom.
Feminizam je pak s druge strane akronim od riječi “floskula europske manjine internacionalne nekolicine i zabrinutih antišovinističkih muškaraca”. Kao što vidimo i riječ feminizam u sebi sadrži riječ muškarac. Jer zaista – da li bi bilo potrebe za njime da nema kretenizma? Ne bi.
Kako to obično biva s floskulama, one s vremenom jačaju. Izlaze iz okvira, poprimaju razne smjerove, a sve u želji da nadjačaju kretenizam koji kao stup društva, nepromijenjena činjenica, stoji čvrsto na zemlji i plete našu svakodnevicu (zajednicu), prošlost i budućnost. I koji kao korov koji se ne može istrijebiti, kao ambrozija od koje većina (?) dobiva alergije, on neuništivo i ponosno stoji. I opstoji. I u koji vjeruju i biljke i životinje. I sve počiva na toj konstrukciji.
No dok je pleme muškaraca više-manje objedinjeno oko tog jednog cilja – napraviti “šov” za pripadnike istog spolovila, žene nikako da se odluče tko su i što su. I to nije negativno. Jer one nisu jednoznačne, one mogu mijenjati maske i lica. Zato su valjda muškarci zasukali rukave još davno i ukrotili ih. Svojom snagom, a ne pameću. Iz straha.
No upravo onaj koji sve svoje snage koristi da bi bio jači od drugoga – reflektira to iz epicentra potpune suprotnosti – slabosti i nemoći. Diže sebe i dobiva na značaju, samo ako sve oko sebe omalovaži. Zar je loše ne biti jednoznačan i jednostavan? Monoton i dosadan? Zar ja sada moram osjećati potrebu da se ispričavam?
Neki kažu da žene ne mogu držati jezik za zubima. Tako ja kažem da oni ne mogu držati spolovilo u šlicu. Kao životinja, kao konj kojemu treba staviti prepreke na vidno polje kako bi mogao biti koncentriran, tako kretenizam sili žene da stavljaju prepreke na svoju floskulu. Da mogu, zašili bi im i usta. Neki. Postoje zasigurno mjesta gdje se to i radi. I danas (jer danas nije ništa bolje, samo što živimo u neboderima, a ne u šatorima). Da ne dođu u napast. Znači, da muškarac ne dođe u napast i da zaštiti svoju imovinu, on ju zamata od glave do pete i/ili skriva u pećini. Kući. Neboderu. Šatoru.
Muškarci su odavno zavladali javnim prostorom trgova, ulica, posla, financija. Oni su ih i izmislili. Smatraju to svojom džunglom u kojoj se kao majmuni u divljini osjećaju slobodno i kao “doma”. Sve što im ne odgovara tjeraju, tlače, trgaju, uništavaju. Džungla nije vlasništvo muškaraca, vlasništvo je jačega, fizički jačega.
Tko im je dao to pravo? Oni sami sebi. Jer da su se pitale žene, džungle u tom smislu riječi valjda ne bi ni bilo. Još danas raspravljalo bi se o tome koje su bobice bolje. Prema tome, muškarci su iskonstruirali svijet u kojem živimo, uzeli su si za pravo da nas sve uvjere da je to jedini način opstanka, dio žena je (bio) preslab da im se suprotstavi, dio im je povjerovao, a dio piše ovakve tekstove. I naravno oni misle da su najpametniji i samo oni znaju kako se radi biznis. U kupleraju i za tanjurom janjetine. Uz vino koje poslužuje sisata konobarica. Jer samo tikva, pardon, takva može naći posao u muškom svijetu.
Što to ima u povijesti muško-ženskih odnosa tužno? Nije toliko tužna (samo) povijest, koliko to da taj arhaičan, nagonski, životinjski princip još uvijek vrijedi. Zapravo najtužnije je to – što on nije prošlost. U kolektivnu svijest ugrađeno je, tako se odgajaju nove generacije, da su žene manje vrijedne (prema pravilima i današnjeg društva gdje je na cijeni fizička, a ne mentalna snaga) i nemaju pravo na različitost, već se definiraju prema muškom. I reprodukciji. Onoj primarnoj funkciji zbog koje su uopće stvorene.
Ona je kao muškarac, kaže se, ako je žena sposobna i uspješna. Ona je kao dijete ako plače. Ona je kao mama ako dobro kuha. Zar zaista žena nema identitet neki drugi osim arhetipskih (muških) momenata? Zar žena može biti samo svetica ili kurva? Majka ili bludnica? Nema trećeg.
Ona je prava žena (muškarcu) ako je poslušna, ako trpi, ako odgaja njegovu (ne zajedničku, nego njegovu, svetim sjemenom napravljenu) djecu i ako ne smeta svojeg muškarca kada umoran dođe doma. Ako dođe doma. I ako mu čisti, pere, kuha. Sve ostalo nisu prave žene. Tako barem govori Zaratucanac.
Jasno je meni da svijet i društvo može funkcionirati samo prema kodu. Jer pravila i zapovijedi mora biti. Pa neće ljudi valjda razmišljati svojom glavom? Tako i ljubavni odnosi imaju (sva sreća pomalo razbijen) kod koji ide nekako ovako: ona stoji, on dođe, “počoha” se po crvenoj guzici, ispusti neki zvuk i odvuče je u svoju pećinu gdje prvo provjeri njezinu nevinost, onda ju napumpa (ako zaključi da je nevina i neokrznuta), zatvori u pećinu da ju nitko drugi ne vidi, odlazi s drugim majmunima na tratinu i govori kako je dobar drug jer brine da je družici uvijek toplo i da je na sigurnom.
Naravno, prijeti drugim majmunima jer on ju je prvi “popišao” i sada je ona samo njegova. Nitko ju ne može drugi imati. Osim kada ju više neće. To je u redu. Ali tada ona nikada neće naći drugoga jer je oštećena. Ali kada ona, jedna od tisuću, odluči reći – Ne, ja neću biti tvoje vlasništvo – tada se cijelo jato, i muško i žensko i on i njegova ljubavnica, okupi, uzme kamene u ruke i čeka. Čeka onu koja se ogriješila o društvene norme. Društvene norme! Konstrukt. Licemjerje.
Brak je nastao iz ekonomsko-političkih razloga. Ne iz ljubavi. Djeca su se rađala u velikom broju jer je smrtnost bila velika, a polja koja su se trebala obrađivati još veća. Žene su se dilale kao stvari. Prodavale su se i prelazile od vlasnika/zaštitnika oca u ruke jednako starom suprugu. Dogovarali su se. Majmun je obećao majmunu dio džungle ako mu da onu malu iz pećine koju nitko nije nikada taknuo. Jer nema slađeg od nevine žen(k)e.
Brak ima samo jedan oblik, a ljubav ih ima više. Konstrukti ne vole višeznačnost. Još k tomu brak nije jednoznačan pojmu obitelji. Brak je dogovor između muškarca i žene, a obitelj je zajednica ljudi koji žive u ljubavi – ne nužno povezanih brakom.
Brak i obitelj, dakle, samo su djelomično istoznačni pojmovi. Obitelj se ne temelji na kompromisima, trgovini i strahu. Potlačenosti, nerazumijevanju, batinama. Danas ne dilamo džunglama i kraljevinama, danas imamo uređenu državu. Osim ako nekome na padne na pamet da napravi referendum – ženimo Milanovića za Merkelicu, samo da nas Nijemci uzmu pod svoje! Mi njima ljepotu, oni nama znanje. Svaka sličnost s figurama je slučajna.
Zato, u ime (Međunarodnog dana) obitelji, prestanite raditi “šov”. Oba spolovila. I prestanite izjednačavati vrijednost žene s njezinom reproduktivnom funkcionalnošću i floskulom i počnite radije izjednačavati brak i obitelj. Izađimo iz pećina i šatora i naselimo te nebodere.
