Lažnih diploma naći će se, primjerice, i u jednoj Njemačkoj. Razlika je samo u tome što se tamo intelektualna krema, i to vrlo sporadično, u rijetkim momentima moralnog posrnuća, ugleda u ološ, a ovdje se ološ gotovo u pravilu ugleda u društveno-političku i intelektualnu elitu.
Bit će tome skoro dvadeset godina kako je mladi liječnik
Siniša F. preko noći postao prava medijska
zvijezda.
Nacionalna štampa nije tih dana štedjela tintu izvještavajući o
fenomenu ambicioznog kirurga koji je zaogrnut bijelom kutom, sa
stetoskopom nonšalantno prebačenim preko vrata, derao klompe po
linoleumu kardiologije, obilazio pacijente, odrađivao šihte i
vizite, marljivo dežurao i šivao rane.
Možda je u tih godinu dana, koliko će potrajati njegova odiseja
po vonjavim labirintima bolničkih hodnika, uspio spasiti i pokoji
život. Nikada to nećemo saznati.
Što je međutim rečenog Sinišu činilo toliko drukčijim od ostalih
kolega? Nije on radio zapravo ništa što liječnici i inače ne
rade. Zašto je onda baš on, od svih onih petnaest hiljada
liječnika koliko ih je tada bilo na plaći u ovdašnjim špitalima,
postao miljenikom sedme sile?
Drukčijim ga je činila vrlo zabavna činjenica da on ustvari uopće
nije bio liječnik. I ne samo to, da cijela stvar bude još
zabavnija, zahvaljujući lažnom predstavljanju uspio se zaposliti
u čak dvije bolnice, u Vinogradskoj i u Dubravi.
No, zabavi ni tu nije kraj. Kada su jednu liječnicu s njegova
odjela novinari upitali kako je moguće da godinu dana nitko nije
primijetio da se mladi doktor lažno predstavlja, ona je
odgovorila da to nitko nije mogao primijetiti zato što se
gospodin Siniša prema svima ponašao jako bahato pa nikome nije
padalo na pamet da ga išta pita, a kamoli da ide kontrolirati
njegovu diplomu.
Siniša F. na koncu je sudskim pravorijekom oslobođen svih
optužbi, a od bijele je kute odustao tek kada je koju godinu
kasnije propao kao student medicine. Kako je interes javnosti za
njegov slučaj s vremenom kopnio, u skladu s logikom novinarske
službe i zahtjevima aktualnosti, tako su u njegove herostratske
cipele svako malo uskakali drugi.
Jedna od takvih bila je i stanovita Marina K.G.
koja je zahvaljujući lažnoj diplomi u službi provela čak osam
godina.
Da stvar bude zabavnija, informaciju o njenoj krivotvorenoj
diplomi nadležnima je navodno proturio ni više ni manje nego njen
vlastiti muž. Može li još zabavnije? Naravno da može. U tih osam
godina njena je diploma bez ikakvih problema prošla čak tri
provjere.
No, zabavi ni tu nije kraj. Nije se, naime, rečena Marina na
temelju krivotvorene diplome zaposlila u nekom poljoprivrednom
kombinatu ili u nekoj provincijskoj područnoj školi. Ne,
zaposlila se, nećete vjerovati, baš u policiji.
Kako je to moguće? Znakovit odgovor na to pitanje ponudila je
sutkinja Općinskog suda – uvijek kada je trebala predočiti svoju
diplomu pokazivala je izrazitu bahatost.
Ovih se dviju epizoda prisjetim svaki puta kada u novinama pukne
kakav prigodni skandalčić s lažnim predstavljanjem ili
krivotvorenjem dokumenata pa sam ih se tako sjetio i ovih dana
slušajući ministricu Blaženku Divjak koja je na
izvanrednoj pres-konferenciji komentirala aktualnu aferu s lažnim
diplomama u resoru znanosti i obrazovanja.
Po duši govoreći, ne bih znao objasniti zašto je tome tako, jer
spomenuti slučajevi niti su prvi takvi zabilježeni niti, bogami,
spadaju u red najbesramnijih. Krivotvorenje diploma, lažno
predstavljanje te plagiranje tuđih diplomskih i doktorskih radova
u Hrvatskoj se već desetljećima smatra jednim od
najupečatljivijih segmenata nacionalnog folklora.
Otkako se još onomad pročula priča kako je sam Otac
Nacije, koji je zanat pekao u Beogradu prepisujući
Grlićeve eseje, doktorirao na zadarskom
Sveučilištu tako što je jednostavno prepisao disertaciju
Ljube Bobana, poslije toga je sve išlo glatko.
Potpredsjednik Sabora prepisao je tako kompletan diplomski rad
zajedno s pripadajućim tipfelerima. Jedna je sutkinja Ustavnog
suda, dapače zamjenica predsjednice, mrtva hladna prepisala
gotovo polovicu znanstvenog rada i to ne od bilo koga, već od
tajnika tog istog suda.
Istaknuti docent zagrebačkog Ekonomskog fakulteta svojedobno se
na natječaj za stipendiju Zaklade Marijan Hanžeković prijavio sa
znanstvenim člankom doslovno prevedenim s Interneta, samo što je
u proplamsaju lucidnosti umjesto ‘SAD’ jednostavno upisao
‘Hrvatska’.
U zadnje dvije godine samo je u Ministarstvu uprave otkriveno
tridesetak lažnih diploma i svjedodžbi. Ništa se međutim ne može
mjeriti s Bandićevim Holdingom gdje je dosad
otkriveno preko tristo lažnih diploma. Nakon ove zastrašujuće
spoznaje nešto se manje čudnim čini podatak da u zagrebačkoj
Gradskoj upravi, u sklopu Službe za poslove pružanja usluga, tamo
na drugom katu, postoji cijeli jedan Pododsjek za poslove
fotokopiranja.
Ozbiljnih optužbi za plagiranje nije bio pošteđen ni sam
donedavni ministar znanosti koji se onda nemušto zaklanjao iza
kojekakvih umobolnih opravdanja i mjesecima uporno odbijao dati
ostavku pozivajući se sasvim ozbiljno, nije zajebancija, na
znanstveni dignitet.
Bilo bi naposljetku vrlo nepošteno, u ovom skromnom prisjećanju
na zapažene role u disciplinama intelektualnog beščašća, ne
spomenuti i Tuđmanovog desničara s nahtkasla,
perjanicu hrvatskog pravaštva, koji je od svog mentora, kojem je,
nota bene, tada bio stranački šef, prepisao 114 od 176 stranica
magistarskog rada, a da ga pritom uopće nije spomenuo u popisu
literature.
Njega je pak jedan splitski sudac, inače proslavljen po
zlouporabama položaja, primanju mita i protuzakonitom
posredovanju, oslobodio optužbi za plagijat ustvrdivši, navodim
po sjećanju, kako je točno da je magisterij prepisan, ali da to
nije ništa neuobičajeno i da toga ima i drugdje.
I bio je u pravu. Nije, naravno, krivotvorenje ili plagiranje
hrvatski patent niti Hrvati polažu ekskluzivna prava na te i
slične rabote. Lažnih diploma naći će se, primjerice, i u jednoj
Njemačkoj. Razlika je samo u tome što se tamo intelektualna
krema, i to vrlo sporadično, u rijetkim momentima moralnog
posrnuća, ugleda u ološ, a ovdje se ološ gotovo u pravilu ugleda
u društveno-političku i intelektualnu elitu.
Drugim riječima, ovdašnji šljam kriminal studira upravo na
dobrim, blistavim primjerima iz prakse što ih iz dana u dan, već
tri desetljeća unatrag, marljivo i zorno demonstriraju
najuzoritiji među nama, naši predsjednici, direktori, suci i
ministri.
Odgovornijima prema vlastitoj pameti već je devedesetih godina
bilo kristalno jasno da će od ratnih razaranja kudikamo
dalekosežnije posljedice za ovo društvo imati razaranje svih
općeljudskih vrijednosti i pad u posvemašnji moralni barbarizam.
Mi danas samo ubiremo trule plodove onoga što smo zasadili prije
trideset godina. Sve afere, sav kriminal i lopovluk o kojima već
godinama svakodnevno čitamo u novinama jasan su pokazatelj kakvo
smo sablasno ruglo napravili od države u kojoj glavni državni
inspektor duž obale gradi bespravne vile, u kojoj je šef
policijskog odjela zaduženog za suzbijanje prostitucije glavni
makro u regiji, u kojoj direktor zatvora krade robijašima
televizore, dok glavni policijski inspektor pljačka zlato iz
policijskog sefa, a popovi na aerodromima kao spasitelje dočekuju
okorjele ratne zločince.
Čuditi se stoga lažnim profesorskim diplomama u resoru ministrice
Divjak i zdvajati nad njima, danas, u državi u kojoj je beščašće
podignuto na nivo moralnog imperativa, to može dakle samo netko
tko je pod a) do gluposti naivan ili pod b) neizlječivo
licemjeran.