Sudeći po ovoj tribini, Varaždinke i Varaždinci kao da ne vjeruju u dijalog i progres. Uz svaki iskaz 'nemam ništa protiv manifestacije' dolazi jedan veliki 'ali', koji potvrđuje kako ipak nismo spremni saslušati sebe, a kamoli druge kada nešto govore.
Prošle srijede, 6. veljače, u varaždinskoj palači Herzer
održana je tribina ili otvoreni razgovor, kako su organizatori iz
Gradskog muzeja Varaždin nazvali događaj koji je trebao pozvati
građane, stručnjake i političare na dijalog o problemu koji se
stvorio nakon ‘razotkrivanja’ Adventa na Starom gradu.
Razotkrivanje se dogodilo tako što je nekad zeleno ‘grabište’
pored srednjovjekovne utvrde postalo blatna graba više primjerena
svinjama nego psima koji su tamo obavljali svoj ranojutarnji,
popodnevni ili večernji trening. Uz sve ‘blatne’ probleme, našlo
se tu tema poput vrijednih arheoloških iskapanja na tom području,
je li Špancirfest primjeren za okolicu Starog grada, zašto
klizalište nije na Kapucinskom trgu te gdje su nestale sove.
Pitanje ‘je li Stari grad kulisa i/ili kulturno dobro’ palo je u
drugi plan, iako je upravo to bila tema ‘otvorenog razgovora’.
Na jednoj strani rasprave nalazili su se gradski čelnici – Ivan
Čehok i Sandra Malenica – uz direktoricu Turističke zajednice
Jelenu Toth, dok je drugu, opozicijsku stranu činila Ljerka
Šimunić, muzejska savjetnica u GMV te donekle i sam moderator
Marijan Špoljar, inače ravnatelj Muzeja grada Koprivnice. Ivana
Peškan, konzervatorica za nepokretna kulturna dobra u
Konzervatorskom odjelu u Varaždinu, našla se u razgovoru kao
pripadnica zlatne sredine. Odradila je svoj dio vrlo
profesionalno, bez uplitanja emocija, ali i bez određenog stava.
Ivan Mesek, ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin, bio je odsutan
zbog bolesti.
Kao što vidite, kulisa je bila spremna, ako još k tome pridodamo
navijački nastrojenu publiku, koja je a priori i bezuvjetno stala
na stranu djelatnika muzeja bez da je percipirala i dio onoga što
je direktorica Turističke zajednice imala za reći.
Već u samom početku vidjelo se da je rasprava osuđena na propast,
zbog međusobnog prozivanja, prekidanja i pozivanja na
nekompetentnost. Tome je pridonio i varaždinski gradonačelnik,
koji je pojedince prozvao na temelju osobnog poznanstva, a
konkretne odgovore na određena pitanja je izbjegavao.
Pritom su mu sudionici, odnosno nezadovoljni građani, išli na
ruku. Pitanja su počinjala osobnim doživljajem loše organizacije
Adventa, rasporeda kućica, kiča iglua, pitanjem pozicije
klizališta pa sve do osobnih priča u kojima se Varaždin pretvara
u grad nesnosne buke, nereda, pijančevanja, cajki.
Tada sam shvatio da očito živim u paralelnoj stvarnosti u kojoj
radnim danom poslije devet navečer u užem ili širem centru zaista
možeš sresti živo biće.
I dok od svojih bližnjih i prijatelja mahom slušam kako se u
gradu ništa ne događa – tezu koju i sam mogu iskustveno potvrditi
– na tribini o problematici organizacija manifestacija u okolici
Starog grada slušam posve suprotno – grad je pun razuzdane
mladeži koja uništava kulturno dobro koje su tako dobro očuvali
naši ‘stari’.
I što je najzanimljivije, svi počinju od svojih osobnih priča,
baš kao što je i ova moja. Jedino ja to ne govorim na javnoj
tribini, na kojoj se treba održati otvoreni razgovor u kojem se
ne polazi od osobnih problema.
Kada se polazi od osobnih dojmova, tada činjenice prelaze u drugi
plan. ‘Meni se sviđa ovo, a ne sviđa mi se ovo’, ‘mislim da je
previše decibela u zraku’, ‘mislim da je previše sadržaja’,
‘parking nije najbliže’, ‘premalo je kafića u blizini’…
Kada se polazi od osobnih dojmova ljudi koji su navikli na ‘grad
cvijeća, glazbe i baroka’, dolazi se do nesavladivog problema.
Svijet se mijenja, prihvatili to mi ili ne, i to ubrzanim
korakom. Varaždin za Zagrebom i Rijekom zaostaje svjetlosnim
godinama što se tiče bilo kakvog života u večernjim satima, gdje
luksuz življenja u centru grada sa sobom donosi i posljedice. Ako
se okrenete u bilo kojem ‘europskom’ smjeru, shvatit ćete da grad
diše zbog mladih ljudi i događanja, a ne zbog sporadičnih
‘incidenta’, koji su neizbježni u svakoj sredini.
Jedno od shvaćanja što se kod nas događa dala je Jelena Toth,
prvo priznanjem da je Advent mogao biti bolje organiziran i da će
na tome poraditi, a zatim i zaključkom vezanim uz praćenje
trendova – toliko težimo Europi i želimo biti dio nje, ali samo
onda kada nama odgovara.
Advent je za neke bio parada kiča i zloupotrebljavanje kulturnog
dobra, dok je za druge bio mjesto gdje su mogli uživati nakon
napornog dana i monotone svakodnevice. Posljedice Adventa su
propitivanje i mogućnost oskvrnjivanja arheološke baštine,
uništavanje travnjaka i očito nezadovoljstvo nekih zbog
premještanja klizališta s Kapucinskog trga.
Na koncu, oni koji su se okušali u klizanju na tribini nisu dali
svoj sud je li led bio bolji tamo ili ovdje. Možda zato što
klizača rekreativaca gotovo da nije ni bilo ili se jednostavno
nisu uspjeli javiti i reći svoje mišljenje.
Jedini djelomično valjani argument dala je profesorica iz Prve
gimnazije Varaždin, usporedivši infrastrukturu klizališta koje
sadržajno više odgovara velikom varaždinskom trgu. Ipak, u drugi
dio svog komentara ponovno je unijela previše osobnog dojma, jer
ne kližu samo majke s djecom, a parking i hodajući odlazak do
neke destinacije u centru nije ni prva ni zadnja stvar koja bi
trebala mučiti građane ovog grada.
Konzervatorski odjel dao je odobrenje za privremeno postavljanje
ledene površine klizališta i dodatnih, pratećih sadržaja na
prostoru Starog grada gdje se održala famozna ‘Ledena čarolija’.
Ujedno, to rješenje pročitala je i dogradonačelnica Malenica.
Prostor je niveliran, tako će i ostati u svrhu ovogodišnjeg
adventskog ugođaja koji će se održati na istom mjestu, doznali
smo od gradonačelnika.
Istina, građani nisu pitani što njima više odgovara jer još
famoznije brojke pokazuju da je klizača i posjetitelja ove godine
bilo više nego prethodne. I to je – po gradskim ocima i kćerima –
sasvim dovoljan razlog da se nastavi s manifestacijom na istom
mjestu. Grijeh Grada je taj što je više od dva tjedna područje
‘grabišta’ Starog grada ostavljeno da stoji kao da se netom
snimao niskobudžetni ratni film.
Na jedno od ključnih pitanja – ‘tko je mjera?’ – koje se pojavilo
pri kraju kada je situacija počela eskalirati od nekontroliranih
dobacivanja sa svih strana, nije odgovoreno, točnije
gradonačelnik je prešutio odgovor. Tko je mjera da se na Starom
gradu radi Advent i da se dodatni sadržaji postavljaju baš na to
mjesto i na taj način, nismo saznali. No čini se očiglednim da bi
arhitekti ubuduće trebali biti bolje upućeni (i uključeni) u
projekt oko kojeg se još i danas lome koplja.
Nakon tribine koja je završila u 21 sat i nešto sitno minuta
izašao sam na prazne gradske ulice i zapitao se čemu je poslužio
te što je zaključak otvorenog razgovora. Niti će varaždinski
gradonačelnik odustati od ideje Adventa na Starom gradu, nit će
građani koji su došli na tribinu artikulirano i argumentirano
dati valjane razloge zašto je prije bilo bolje i koje su, ako ih
imaju, njihove ideje.
Uostalom, nekoliko dana nakon razgovora u Herzerici proveli smo
anketu među građanima i većina je imala pozitivne reakcije na
Advent. Neki će reći da ispitanici nisu reprezentativni uzorak
(što je točno) i da nas je netko potplatio (što nije točno), ali
isto tako teško se može reći da su okupljeni te večeri na tribini
predstavljali reprezentativni uzorak. Pogotovo što je većina njih
s jasnom namjerom došla na Srijedu u muzeju, ne dajući priliku da
im se pokažu plusevi, ali i minusi, vezani uz projekt.
Zaključak svega je da se čini, sudeći barem po ovoj tribini, kako
Varaždinke i Varaždinci ne vjeruju u dijalog i progres. Uz svaki
iskaz ‘nemam ništa protiv manifestacije’ dolazi jedan veliki
‘ali’, koji potvrđuje kako ipak nismo spremni saslušati sebe, a
kamoli druge kada nešto govore.
Jer kada bismo saslušali sebe, shvatili bismo da svoje probleme
predstavljamo kao svačije. Kada bismo saslušali druge, shvatili
bismo da su njihovi problemi u korelaciji s našima.
I tako godine i manifestacije prolaze, a trava još uvijek
raste…