Predavati, recimo, književnost danas, u srednjoj školi, negdje u Lici, u Gospiću ili Otočcu, a zaobići živog Damira Karakaša kao da ne postoji čini se besmislenim. Isto kao što se besmislenim čini raditi to isto u Varaždinu i prešutjeti roman 'Tijelo od soli' Nikole Leskovara.
Lektira pripada djetetu. Kako onome od šest, tako i onome od
sedamnaest godina.
Ipak, postoje neki razumljivi razlozi zašto popisi lektirnih
naslova iz dječje perspektive vrlo često izgledaju tek kao popisi
lijepih želja u boljem ili kao slovo kondemnatorne presude u
gorem slučaju.
Zavoljeti lijepu književnost, kako se to uobičajeno voli reći,
zna biti isto kao i zavoljeti zubara. Vazda je tako bilo. Zazor
od čitanja proizlazi iz moranja. Danas se tome čude samo oni što
su manjak razumijevanja u međuvremenu nadomjestili viškom
ambicija i naknadne pameti.
Zabluda o prijašnjim generacijama
Prevladava mišljenje da današnji klinci, za razliku od klinaca
prije šezdeset ili trideset godina, da se ne vraćamo predaleko u
prošlost, čitaju malo ili ništa.
Takvi zaključci sugeriraju zabludu da su generacije naših djedova
i baka, a onda i naših roditelja, bile generacije kroničnih
knjigoljubaca, sve odreda načitanih krležijanaca što su mjesece i
formativne godine trošili u Nacionalnoj
knjižnici, pogonjeni onom šašavom mandićevskom idejom da
će jednog dana uspjeti pročitati kompletan knjižnični fond, od
prve do posljednje knjige.
Kada bi to zaista bilo tako, tada bi svaki treći stanovnik ovog
našeg budžaka bio u najmanju ruku kalibar Viktora
Žmegača. Teška intelektualna artiljerija.
Kultura čitanja ostala je ista
Nisu se, naravno, promijenila djeca. Promijenila su se vremena,
informacije i, što je možda još važnije, promijenila su se
očekivanja. Kultura čitanja ostala je otprilike ista.
Svi odreda složit će se da su književnost i čitanje beskrajno
važni, baš kao što su važni dobrota i poštenje, ali samo dok su u
domeni fikcije. U praksi međutim stvari funkcioniraju bitno
drugačije.
Obrazovni sustav, utemeljen na kurikulumima i pravilnicima,
propisima i sugestijama, ustanovljen je tako da mladom čovjeku –
umjesto da mu usadi ljubav prema literaturi – utjera strah u
kosti od književnosti i da mu je ogadi u samom startu.
Kako država vidi sebe u budućnosti
Popis ponuđenih lektirnih naslova, kao, uostalom, i sva sila
drugih obrazovnih dokumenata, važan je između ostalog i zato što
u njemu piše kako država koja ga propisuje sebe vidi u
budućnosti.
Hrvatska, znamo, ne mari mnogo o svojoj budućnosti, a ako joj se
slučajno i zalomi kakav ‘futuristički incident’, on u pravilu
jasno pokazuje kako su joj sve ambicije usmjerene k tome da
jednoga dana stane uz bok Sjevernoj Koreji.
Tako se, primjerice, u novom kurikulumu materinskog jezika može
pročitati da je cilj nastave književnosti ojačati osjećaj
pripadnosti narodu i državi. Bildanje takvih osjećaja, znamo i
to, jedno je od osnovnih obilježja svakog totalitarističkog
režima.
Iskustva učenika i knjige
Postavlja se pitanje ima li smisla uporno inzistirati na knjigama
i tekstovima koji ne korespondiraju s interesima i iskustvima
učenika, i koji su primjereniji fakultetskom nivou i dobi u kojoj
bismo već mogli govoriti o donekle formiranim čitateljskim
preferencijama. Iskustvo, naime, pokazuje da od takvog
inzistiranja nema velike koristi.
Zadnjih trideset godina, da se ne vraćamo predaleko u prošlost, a
to potvrđuju i statistike što se svakog travnja objavljuju
povodom Dana hrvatske knjige, zorno smo se mogli
uvjeriti u to da je teško ili nemoguće napraviti čitatelja od
nekoga kome u prvom razredu gimnazije nudite Muku svete
Margarite, Bibliju i Augustinove
Ispovijesti, u drugom Gundulića i
Marulićevu Juditu, a u trećem Prijana
Lovru.
Popis obaveznih djela završava Kiklopom
Ništa bolje ne prolaze ni maturanti. Popis obavezne lektire u
četvrtom razredu srednje škole završava u ranom postmodernizmu
sedamdesetih godina. Ako je vjerovati stručnjacima, zadnji roman
objavljen u Hrvatskoj jesu Araličini Psi u
trgovištu.
Novi kurikulum, donesen početkom godine, popis obaveznih djela za
cjelovito čitanje završava Marinkovićevim
Kiklopom. Romanom koji je objavljen prije pedeset i
četiri godine.
Mi dakle živimo kao da ovdje, zadnjih pola stoljeća, nitko nije
napisao ni slova. Najmanje dvije profilirane generacije pisaca,
ona kvorumaška i ona fakovska, pobjegle su nam ispod radara.
Brucoši književnosti ne znaju tko je Jurica
Pavičić, kako će onda znati tko su Monika
Herceg, Lidija Deduš ili Martina
Vidaić.
‘Orjunaška’ generacija
Kada su se prije otprilike tri godine pojavile tendencije da se
takvoj praksi napokon stane na kraj, odjednom je, preko noći,
cijela generacija nadarenih splitskih pisaca diskvalificirana kao
orjunaška, dok su, recimo, neki od najboljih suvremenih autora,
poput Zorana Ferića, proglašeni besprizornim
prostacima i pedofilima.
Pa smo se onda opet vratili na staro, po principu bolje da nitko
ne čita ništa nego da čita Mišolovku Walta
Disneya.
U tom smislu, jedno od važnijih pitanja koje se nametnulo u
recentnim polemikama oko lektire – a slične se rasprave svako
malo zakotrljaju u javnosti, i tako već godinama, svako malo
ovdje iskrsne nekakva afera poput one s nesretnim
Ježurkom ili još nesretnijom Annom
Frank – jest treba li nastavnicima dopustiti slobodu u
odabiru tekstova koji će se obrađivati na satovima materinskog
jezika.
Sloboda u odabiru tekstova
Sloboda, dakako, sa sobom uvijek nosi određenu dozu rizika, ali
nosi i benefite kojih nećemo postati svjesni tako dugo dok tu
slobodu objeručke ne prihvatimo. U konkretnom slučaju ta se
sloboda odnosi na problem osuvremenjivanja lektirnih preporuka.
Bi li neki takav, suvremeniji popis lektire, makar prošireni,
koji bi nadopunjavao reducirani popis takozvanih kanonskih djela
i koji bi onda sa sobom vukao i moderniji pristup u poučavanju
književnosti, mogao podići generacije zainteresirane za knjigu,
mi to u ovom trenutku ne možemo znati. Ono što znamo jest da ovaj
koji danas imamo to sasvim sigurno neće.
Lektiru osuvremeniti i lokalno
Sloboda podrazumijeva da se lektira osuvremeni i lokalno. Evo
kako. Predavati, recimo, književnost danas, u srednjoj školi,
negdje u Lici, u Gospiću ili Otočcu, a zaobići živog
Damira Karakaša kao da ne postoji čini se
besmislenim.
Isto kao što se besmislenim čini raditi to isto u Varaždinu i
prešutjeti roman ‘Tijelo od soli’ Nikole
Leskovara.
Definirati ga tek kao bildungsroman značilo bi smjestiti ga u
jedan prilično uski okvir, a ovaj roman je velik i širok koliko
je široko nebo od Mostara, preko tuzlanske Kapije, pa sve do
Varaždina.
Riječ je o romanu koji bi trebao pročitati svatko tko želi znati
što nam se to točno dogodilo u zadnjih tridesetak godina.
O tom bi romanu danas trebalo govoriti djeci
Mi smo zaboravili pamtiti.
U ovoj jami, kaže autor na jednom mjestu, leže kosti mačaka koje
su ubijale svoju braću životinje. Treba pamtiti, jer može se
dogoditi da bratstvo i jedinstvo sutra propadne i da se pojavi
netko tko će prekrajati povijest i tvrditi da su mačke bile
junaci, a ne fašisti.
O tom bi, eto, romanu danas trebalo govoriti djeci. Ne sutra.
Vrijeme nam tu neće biti saveznik. Sutra će biti prekasno.