Dok još ima slobodnih bolničkih kreveta i funkcionalnih respiratora. Već u drugom času pred djetetom se zasramim svoje sebičnosti.
Malodušnost
U trenucima intenzivnije grudobolje i sporadične malodušnosti
progoni me pomisao da se bolest nikako ne može izbjeći. U jednom
času pomislim kako bi bilo najbolje da se čovjek zarazi odmah, na
početku, dok još ima slobodnih bolničkih kreveta i funkcionalnih
respiratora. Već u drugom času pred djetetom se zasramim svoje
sebičnosti.
Amarcord
Amarcord je roman o izbjeglištvu. Kada život
odbaci čovjeka daleko, u neki stranjski svijet, ili ga,
aktualiziram, spopadne kakav drugi jad, virus ili potres, on će
obeshrabren snagu za prvi idući korak tražiti u ljudima sličnih
sudbina za koje vjeruje da ga mogu razumjeti.
Ubrzo će međutim shvatiti da to ujevićevsko ustrajanje u braći
baš i nema nekog smisla i da se s tim istim ljudima nikada ne bi
družio u normalnim okolnostima. Atmosfera je kafkijanska. Oni
govore istim jezikom, ali mogućnost komunikacije zapravo ne
postoji. Na prvu loptu to djeluje zastrašujuće. Ali upravo ta
nemogućnost komunikacije među braćom jedan je od temeljnih
preduvjeta da bi čovjek postao ono što jest. O tome, između
ostalog, piše Namik Kabil.
Ima pisaca vrlo vještih u izričaju, ima redatelja koji znaju
napraviti dobar film. Čitali ste ih i gledali, a opet, nikada im
zapravo niste vjerovali. Bit će zato što im nedostaje
autentičnosti. Namik je Kabil, patetika mi zamku sprema,
autentičan kao nekada davno vreli jug Hercegovine. Za nekoliko
života.
Josipa
Kuka i motika nadigla se na Josipu Lisac nakon
nastupa na predsjedničkoj inauguraciji Zorana
Milanovića. Davne devetsto sedamdeset i šeste
Miroslav Krleža jednu je njezinu izvedbu
prokomentirao ovako: ‘Ta glazba je glazba ovog nemirnog vremena i
njene generacije. Svakako je prolazna, ali je tu i s njom valja
računati. Neko jutro čuo sam jednu takvu kompoziciju i, vjerovali
ili ne, dopala mi se. Josipa Lisac je pjevala na ritam roka Ave
Mariju. Doživljavao sam je kao vrisak, kao vapaj histerične žene
u njenim kulminativima i nije to bez melodije niti je tako da se
ne bi moglo slušati.’
Toga sam se sjetio dok čitam njezin intervju u novinama.