Isprika žrtvama zločina počinjenih u 'Oluji' ne predstavlja ispriku Slobodanu Miloševiću ili pak Milanu Martiću. Ne znači blagoslov njihove velikosrpske politike.
Rat iz devedesetih neće završiti tako dugo dok su političke
pozicije važnije od elementarne čovječnosti
Nekoliko dana prije službene proslave Dana pobjede u Kninu,
Inicijativa mladih za ljudska prava pozvala je
hrvatske političare na čelu s predsjednicom Kolindom
Grabar-Kitarović i premijerom Andrejom
Plenkovićem da upute iskrenu ispriku žrtvama zločina
počinjenih za vrijeme i nakon vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’
u kolovozu ’95. godine.
Dvadeset i tri godine, stoji u obrazloženju, prošle su od
završetka rata, a ni jedan visoki državni dužnosnik do sada nije
uputio iskrenu ispriku žrtvama zločina i teških kršenja ljudskih
prava.
A zločina je, znaju to vrlo dobro svi oni koji žele znati,
itekako bilo. Bili su svirepi, bili su barbarski i bilo ih je
previše da bismo o njima danas mogli govoriti kao o nekim
sporadičnim incidentima. Naprotiv, zločini su bili dio plana i
počinjeni su u naše ime.
Ako ih, gledajući iz današnjeg rakursa, išta može učiniti još
strašnijima, onda je to svakako spoznaja da za dobar dio njih do
dana današnjega nitko nije odgovarao niti će, sva je prilika,
ikada odgovarati.
Kazati dakle da je ‘Oluja’ odrađena bez ijedne mrlje, kako je to
učinio premijer Plenković u Kninu, može samo čovjek koji je
raskinuo sve veze sa stvarnošću.
Premda nije prvi, budući da je ovakvih poziva od strane
Inicijative mladih bilo i prethodnih godina, i premda su mu
namjere jasne i plemenite, ovaj koncilijantni apel, odaslan
ovako, ovih vrućih kolovoških dana ponosa i slave, iznova je
zazvučao kao pomno isplanirana provokacija u ušima svih onih iz
čijih glava još uvijek nisu isparili maligani opojnog vojnog
trijumfa otprije gotovo četvrt stoljeća.
Jer, što bi se Hrvatska trebala ispričavati bilo kome. Dvadeset i
tri godine od svršetka rata Hrvati, naime, i dalje žive u
uvjerenju da se pobjednici nikome nisu dužni ispričavati.
Iluzorno bi, naravno, bilo očekivati da će jedna isprika riješiti
sve flagrantne probleme koji su se godinama akumulirali na
relaciji Zagreb – Beograd. Nije međutim teško pretpostaviti kako
bi ona, izrečena nedvosmisleno, čista srca, bez zareza i bez onog
famoznog ‘ali’, predstavljala sasvim pristojan zalog za
budućnost.
Govoreći u Kninu, predsjednica Grabar-Kitarović i premijer
Plenković zaključili su otprilike isto, kako nas nakon
veličanstvene ratne pobjede čeka zadatak izgradnje pravednijeg
društva.
Riječ je svakako o plemenitom i dobrodošlom nastojanju, no oboje
su pritom, slučajno ili hotimice, ispustili iz vida činjenicu da
se pravednije društvo teško može izgraditi bez nedvosmislenog
suočavanja s prošlosti. Budućnost se ne gleda žmireći na
prošlost. Pogledati prošlosti u oči važno je kako za pojedinca,
tako i za cijeli imaginarni kolektiv.
Naš je problem, jer samo u naše ime možemo i smijemo govoriti,
taj što uvijek sebe vidimo u ulozi žrtve i stalno očekujemo da se
s pogreškama iz prošlosti suočavaju drugi. U toj neobičnoj
retrospektivnoj gramatici za nas ne postoji prvo, nego samo treće
lice množine, postoje oni.
Isprika se, najzad, uvijek više dotiče onoga koji je izgovara,
nego onoga kojemu je upućena. Svima nama upravo bi zbog toga
trebala više značiti isprika ovdašnjih političkih elita,
predsjednice i premijera, nego isprika srpskoga državnog vrha. Sa
srpskim zločinima mora se suočiti netko u Beogradu, Kragujevcu
ili Pirotu. Hrvati s time ne bi trebali, a na kraju krajeva i ne
mogu, imati mnogo veze. U tuđu savjest nemoguće je ulaziti.
Usput rečeno, jedan apel, vrlo sličan ovome što ga je odaslala
Inicijativa mladih u Hrvatskoj, sa željom da se napokon izrazi
iskrena isprika zbog svih zločina počinjenih u zadnjemu ratu,
adresiran je od strane Inicijative mladih koja djeluje u Srbiji i
na tamošnji državni vrh, prvenstveno na adresu predsjednika
Aleksandra Vučića koji se, eto, baš ovih dana
proslavio povlačenjem umobolnih paralela između
Hitlerova Reicha i Tuđmanove
Hrvatske.
Početkom prosinca 1970., za vrijeme polaganja vijenca na
spomen-obilježju Varšavskog geta, njemački kancelar Willy
Brandt kleknuo je i sklopio ruke, zatvorivši tako i
simbolički poglavlje o njemačkoj sramoti iz tridesetih i
četrdesetih godina.
Premda je bio socijalist, antifašist i ateist, pa kao takav nije
mogao imati baš nikakve veze s nacističkim zločinima,
blagoslovljenima, i to valja kazati, od pape Pija
XII., Brandt se osjetio odgovornim zbog same činjenice
što je Nijemac.
To klečanje u Varšavi, na tuđem teritoriju, imalo je kudikamo
veći značaj za Nijemce nego za Poljake. Obraćajući se prvenstveno
svojim sunarodnjacima, Brandt je svojom gestom, kao nitko prije
njega, demonstrirao da je ljudskost važnija od svake
politike.
I premda je na sebe navukao nemali bijes nečiste njemačke
savjesti, on je prije svega, kako reče jedan znameniti sarajevski
pisac, umirio njemačku budućnost.
Ovdje valja spomenuti i to da je povijest njemačkih isprika
Poljacima započela i prije onoga što nam je danas poznato pod
nazivom Kniefall von Warschau. Poljaci su i te isprike
prihvatili, a zatim su učinili nešto bez presedana. Odlučili su
se ispričati zbog svih zločina što su ih učinili Nijemcima za
vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Suprotno općeprihvaćenom uvjerenju koje vlada kod nas, Poljacima
je odavno bilo jasno da i žrtva, u obrambenom ratu, može počiniti
zločin.
Takvo što ovdje je gotovo nezamislivo. Hrvati kao što znamo nisu
Poljaci, a Srbi nisu Nijemci. Kolinda Grabar-Kitarović više je
Sarah Palin, a Aleksandar Vučić više je
Vojislav Šešelj nego Willy Brandt.
Pod ovim bokunom neba prevladava jedno glupavo, provincijalno
shvaćanje da će se čovjek isprikom poniziti u najpogrdnijem
smislu te riječi. Da će ispasti hulja u očima onih koje
predstavlja i koje smatra svojima. Takav je strah u suštini
bezrazložan.
Isprika žrtvama zločina počinjenih u ‘Oluji’ ne predstavlja
ispriku Slobodanu Miloševiću ili pak
Milanu Martiću. Ne znači blagoslov njihove
velikosrpske politike.
Isprika žrtvama znači da čovjek iskreno, ljudski žali zbog
tragičnih sudbina svih onih stotina hiljada nesretnika koji su u
onoj nepreglednoj koloni na traktorima napuštali svoje
domove.
Znači da iskreno žali zbog tragične sudbine svih onih koji su
tjednima nakon što je vojska ušla u Knin zvjerski ubijani na
kućnim pragovima.
Isprika žrtvama, znao je to dobro veliki njemački kancelar, ali
nažalost ne znaju naša predsjednica i naš premijer, zalog je za
bolju budućnost.
Odbijajući u startu samu pomisao na ispriku, bojeći se pritom da
na sebe ne navuku gnjev klerofašističke desnice, koja je u
negiranju i relativizaciji zločina vazda najglasnija, Kolinda
Grabar-Kitarović i Andrej Plenković zorno dokazuju da im je
efemerna politička pozicija važnija od elementarne
čovječnosti.
Dok je tako, nema razloga sumnjati u to da će rat iz devedesetih
simbolički trajati i duže od velikog rata iz četrdesetih godina
prošloga vijeka, a koji, znamo, još uvijek nije završen.