'Važno da se djeca preko ljetnih praznika kreću, zabavljaju s vršnjacima, budu vani na otvorenom, 'divljaju' na plažama bez stalnog roditeljskog kvocanja 'nemoj ovo nemoj ono'. Djeca su stvorena za pokret, za skakanje i trčanje. Za avanture i otkrivanje svijeta i svojih sposobnosti i granica.'
Za vrijeme nastavne godine djeca imaju dovoljno obveza da se ne
stignu dosađivati. Međutim, s početkom ljetnih praznika, dosada
djeci postaje drugo ime.
Ima djece koja će ‘ubiti vrijeme’ čitajući u rashlađenoj
sobi dok traju najveće vrućine, a zatim će se s
prijateljima ili sami zabavljati na svježem zraku. Uzet će loptu,
gumi – gumi, badminton, ili će se jednostavno igrati
uobičajene dječje igre.
Graničar
Graničar je igra loptom koju većina djece obožava. Ne vole ju
samo oni nespretni i oni koji kojima lopta baš i ‘ne leži u
ruci’. U zadnje vrijeme mogu se na internetu naći članci kako je
graničar nehumana igra. Naime, ‘..pedagoginja i profesorica na
kanadskom Sveučilištu British Columbia, Joy Butler, tvrdi da se
graničar – igra čiji je cilj izbaciti iz igre suparničkog igrača
pogotkom lopte, više ne bi trebao igrati na satu
tjelesnog…’ (izvor: vijesti.rtl.hr) ‘Do zaključka da je
riječ o ‘opresivnoj’ i dehumanizirajućoj’ igri došli su
istraživanjem u kojemu su učenike ispitivali kako se osjećaju
tijekom igranja graničara.’
Prema tim tvrdnjama ispad da se graničar igra kamenjem pa zato
dijete kad ga pogode ima traume. U anketi su bila ispitana djeca
koja su se skrivala u nekom kutu igrališta kako bi izbjegli da ih
se pogodi.
I naravno da su onda oni graničar ocijenili kao ultra grubu i
nehumanu igru. Uvijek u igri ima onih spretnijih koji se bore za
loptu, ne boje se hvatati lopte protivničkih igrača i vole
gađati. A ima i onih koji se skrivaj iza leđa suigrača i okreću
leđa kad vide da prema njima leti lopta kao da je ona
teledirigrani projektil pa će skrenuti putanju ako vidi nečija
leđa. Takvima ne pada na pamet ispružiti ruke i hvatati loptu.
Lakše je stajati kao stup i čekati da ih lopta obiđe.
Kao negativno u graničaru je ocijenjeno i to što dijete koje bude
pogođeno ispada iz igre. Postoji lijek i za to. Graničar se može
igrati prema različiti pravilima pa tako se može igrati i na
bodove, odnosno da pogođeni igrač ne ispada već se za svaki
pogodak protivničkoj ekipi pribraja jedan bod.
Gdje ima volje ima i načina. Besposlen pop i jariće krsti pa
tako izmišljaju i toplu vodu na račun djeci omiljene igre.
Nadajmo se samo da neće nekome zaista pasti na pamet pa zabraniti
igru graničar. Ionako nam je većina djece sve više
‘ukočena’.
Djeca nam postaju ‘ukočena’
‘Nova istraživanja ukazuju da je dječji razvoj usporen i ugušen
zbog svih pravila i propisa koji su osmišljeni da bi ih
zaštitili.’ (izvor: djecjaposla.com)
Na dječjim se igralištima u državama diljem svijeta uklanjaju
‘opasne’ penjalice, a trampolini i tobogani su također
sumnjivi jer se svako malo nađu u nekom novinskom tekstu gdje ih
se povezuje s dječjim ozljedama. Djeca postaju ‘pamučna’ jer
silne zabrane i pritisak nad dječjom sigurnošću uskraćuju djeci
priliku za istraživanjem i preuzimanjem rizika.
‘Mnogi roditelji, navode u jednim britanskim novinama,
izbjegavaju slati djecu u parkove jer sprave smatraju opasnima, a
odgojitelji predškolskih skupina boje se voditi djecu na izlete
jer strahuju od posljedica ako se nešto dogodi.” (izvor:
djecjaposla.com)
Kao da niko više nije svjestan da “nedostatak tjelesne aktivnosti
može kod djece dovesti do poteškoća s pisanjem, dok smanjeno
iskustvo s vanjskim svijetom može itekako ograničiti njihov
vokabular.’ (izvor: djecjaposla.com)
Zbog svega toga je vrlo važno da se djeca preko ljetnih
praznika kreću, zabavljaju s vršnjacima, budu vani na otvorenom,
‘divljaju’ na plažama bez stalnog roditeljskog kvocanja
‘nemoj ovo nemoj ono’. Djeca su stvorena za pokret, za skakanje i
trčanje. Za avanture i otkrivanje svijeta i svojih sposobnosti i
granica.
Dosada je zdrava
Ako se dijete ne dosađuje neće se znati ni samo zabaviti. Biti
odrastao znači znati razonoditi sebe na način koji vas usrećuje.
Najlakše je djetetu kojem je dosadno uvaliti mobitel ili tablet u
ruke, pustiti crtić na TV-u i onda su roditelji satima bez brige.
No je li to rješenje za dječju dosadu? Ili, roditelj koji troši
svoje vrijeme kako bi razbio dječju dosadu? Ako roditelji troše
svoje vrijeme da bi ispunili slobodno vrijeme svoje djece, ona
nikada neće naučiti da to rade sama.
Djeca moraju dobiti prostora da se dosađuju i polako otkrivaju
što ih zaista zanima. Sposobnost da se trpi dosada je neophodna
da bi se vodio sretan život, a ona se mora razviti u mladosti.
Roditelji i djeca bi na početku ljetnih praznika trebali
sastaviti listu aktivnosti koje bi mogle biti zabavne i ugodne,
poput kartanja, čitanja knjige ili vožnje bicikla. Onda, ukoliko
se djeca u toku ljeta pojave sa pritužbom da im je dosadno, treba
ih uputiti na spisak da se inspiriraju. Spisak se može i tijekom
ljeta dopunjavati.
Bilo bi vrlo poželjno da sa spiska izostanu kao zabava
igrice na mobitelima, tabletima i računalima. I televiziju
bi trebalo maknuti sa spiska. Sve to nisu instant dadilje za
djecu niti poželjni načini zabave.
Filozof Bertrand Russel kaže: ‘Radost djetinjstva je u
stvaranju ni iz čega uz pomoć truda i stvaralačke
imaginacije.’
Dakle, ostavimo djecu da se malo dosađuju, tako će
razvijati svoju maštu i kreativnost. Od malo dosade još nitko
nije umro.