Predstava od nas traži da se zapitamo pripadamo li skupini koja će u kritičnom trenutku ostati 'med zidima' začahurena u vlastiti konformizam ili onoj drugoj koja je u stanju pružiti otpor i suprotstaviti se nadolazećem zlu bilo koje vrste.

Roman poljskog pisca Kažimježa Močarskog 'Razgovori sa dželatom', između ostalog ocijenjen kao psihološko-sociološka studija razvoja njemačkog nacizma, u svom zaključnom dijelu govori kako nacizam nije udario kao grom iz vedra neba, već je bio duboko ukorijenjen u njemačkom društvu i da je samo trebalo biti uporan u traženju mehanizama za njegovo okidanje.

Metoda opetovanog ponavljanja laži pomoću koje se u kolektivnu svijest nacije postepeno implementiralo mitove o pangermanskim bogovima, a bijes 'superiorne rase' usmjerio prema Židovima i ostalim nepoćudnim strukturama društva, dovela je do holokausta, jednog od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, u kojem su živote izgubili milijuni evropskih Židova.

Početak dehumanizacije i sustavnog istrebljenja židovskog naroda počinje šest godina prije početka Drugog svjetskog rata, 1935. godine uvođenjem Nürnberških zakona ili, još preciznije i na osnovu dnevničkih zapisa profesora romanistike njemačkog pisca židovskog porijekla Victora Klemperera, već dolaskom Hitlera na vlast dvije godine ranije.

U tom su vremenskom periodu pa sve do početka rata i takozvanog 'konačnog rješenja' Židovima postepeno godinu za godinom ukidana sva građanska i ljudska prava.

No sve kad bi uzeli u obzir da veliki dio Njemačke anestetiziran nacionalsocijalizmom, pangermanskom mitologijom i Pervitinom (sintetička droga iz skupine amfetamina legalno dostupna u ljekarnama Trećeg reicha i obavezno vojno sljedovanje) nije znao za koncentracijske logore, kako razumjeti građansku poslušnost ostatka Evrope koja je svoje Židove stočnim vagonima isporučila nacistima.

O građanskoj poslušnosti Varaždina za vrijeme pogroma Židova - a to je, čini se, 'kvaliteta' koja traje (sudeći barem po malom broju odaziva na aktualne gradske prosvjede protiv politike vladanja gradom nepravomoćno osuđenog varaždinskog gradonačelnika Ivana Čehoka) - progovara autorski projekt redateljice Selme Spahić i Gllugl teatra sartrovskog naslova 'Med zidima'.

Ilustracija je to malograđanskog konformizma u kojem se za razliku od Sartreove jednočinke 'Pakao' ne događa 'iza zatvorenih vrata' nego na otvorenom u noći 12. srpnja 1941. godine, što će Varaždinu priskrbiti stigmu prvog Judenfrei grada marionetske nacističke tvorevine zvane Nezavisna država Hrvatska.

Polazeći od obiteljske faktografije Eldanovih, ujedno i protagonista predstave, u kojoj vidimo ideološke svjetonazore dviju generacija, ova subverzivna jednočinka multimedijalnog karaktera suprotstavlja apsolutni dezinteresman zajednice jednom tragičnom povijesnom događaju koji u noći 12. srpnja 1941., a kojeg se i dan danas Varaždin očito srami, jer da nije tako spomenik varaždinskim žrtvama holokausta bio bi bliže centru grada, a ne tamo negdje na margini u pravcu Trnovca Bartolovečkog.

Posebnost ove predstave je multimedijalni koncept koji objedinjuje glazbu, 'one take' filmsku projekciju fiktivnog razgovora predaka obitelji Eldan u noći progona varaždinskih Židova i predstavu koja pak skicira mentalni status quo kolektivne društvene svijesti u Hrvata danas.

Sinkronizacija dvaju medija (film i kazalište), to jest istovremeno odvijanje prošlosti na filmu i sadašnjosti na sceni u identičnom glumačkom mizanscenu stvara neki treći, gotovo metafizički prostorno vremenski kontinuitet koji se nakon sedamnaest minuta predstave postepeno raspada.

Nakon toga fiktivni, trivijalni, skoro čehovljanski diskurs predaka zamjenjuje strastvena obiteljska ideološko-politička polemika odnosno kritika malograđanskog konformizma i na trenutke apologija ustaštva od strane Kolinde Grabar Kitarović, Igora Vukića, Ruže Tomašić, Zlatka Hasanbegovića, Ivana Čehoka… Njihovi citati izrečeni u javnom medijskom prostoru vješto su integrirani u dijalog predstave te markirani da ne bi bilo zabune.

U predstavi, za glumce vrlo zahtjevne forme, igraju: Filip Eldan, Katarina Arbanas, Nikša Eldan, Tamara Kučinović i Petar Eldan. Redateljski koncept iziskuje od glumaca istovremeno identičan scenski pokret poput onog na filmu projiciranom preko cijelog zida horizonta pozornice, što glumci izvode s nevjerojatnom lakoćom.

Uostalom, kao što s lakoćom i bez zadrške, zanemarujući pri tom onu staru općepoznatu varaždinsku maksimu 'najte kaj zamerit', prozivaju imenom i prezimenom ispisanim na panelu spomenute notorne političke subjekte i apologete ustaškog pozdrava 'za dom spremni' u trenutku dok se te njihove floskule izrečene u javnom medijskom izgovaraju i u predstavi.

Sinkronizacija igre paralelnih svjetova u predstavi ili, bolje rečeno, prošlosti i sadašnjosti ukazuje na nepromijenjeno stanje kolektivne društvene svijesti te da su oni mehanizmi okidanja na koje u svom romanu 'Razgovori s dželatom' upozorava Kažimjež Močarski i danas prisutni, naročito u javnom medijskom prostoru.

Autorski projekt 'Med zidima' Selme Spahić i Gllugl teatra unatoč svojoj artističkoj vrijednosti i snažnoj poruci koju odašilje, na žalost igra na varaždinskoj 'kulturnoj margini', u Centru za mlade kod varaždinskog placa, iako bi takve subverzivne predstave odavno trebale biti obavezno školsko gradivo te sastavni dio repertoara varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta.

Također, predstava ne pripada onom tipu frljićevskog agitprop teatra, jer na vrlo suptilan način od nas traži da se zapitamo kojoj društvenoj skupini pripadamo. Onoj koja će u kritičnom povijesnom trenutku stradavanja jednog naroda ili bilo koje marginalizirane skupine društva ostati 'med zidima' začahurena u vlastiti konformizam i polemizirati o trivijalnostima ili onoj drugoj koja je u stanju izaći na ulice, pružiti otpor i suprotstaviti se nadolazećem zlu bilo koje vrste.

Dekonstrukcija romansirane priče o spašavanju židova Adolfa Kamenića od strane konformistički raspoložene obitelji Petrony, Rožić (predaka Eldanovih) pokreće u predstavi pitanje njihove motivacije za taj plemeniti čin.

Da li je to bio izraz sućuti prema patnjama čitavog židovskog naroda ili tek rezultat prijateljstva s dotičnim može biti sasvim irelevantno ako prihvatimo misao upisanu u drevnom židovskom Talmudu koja nota bene govori: 'Tko spasi jedan život spasio je cijeli svijet.'

S druge pak strane neosporna je činjenica to da je obitelj Petrony, Rožić i sama bila dio konformistički raspoložene zajednice koju je malograđanska poslušnost te kobne noći 12. srpnja 1941. spriječila u djelovanju i zadržala između zidova vlastitih domova.

Bilo bi iluzorno očekivati da će predstava 'Med zidima', tematizirajući jednu sramnu epizodu iz varaždinske prošlosti, uz aktualnu varaždinsku politiku, njene kazališne afinitete i tendencije doći do šireg sloja publike.

Dovoljno govori i to da je samo jedna recenzija predstave postpremijerno objavljena na stranici Kazalište.hr.

Uostalom, nije to populističko anestezirajući teatar lakih nota i lokalnih gabarita, već onaj artističko ekscesivni, koji zadire u globalne probleme, gledatelja nagoni na razmišljanje i ostavlja gorak okus u ustima nakon odgledane izvedbe.

Na kraju krajeva, dokle god politički subjekti, biskupi i pučki guslari, koji zaboravljaju da se država osim srcem voli i porezom, palamude u javnom medijskom prostoru da je 'Za dom spremni stari hrvatski pozdrav' a 'Jasenovac sabirni logor u kojem nije bilo žrtava', dotle će spomenik varaždinskim žrtvama holokausta i predstava Gllugl teatra 'Med zidima' biti dislocirani na marginu.

Spomenik tamo negdje u pravcu Trnovca Bartolovečkog a predstava... kako ne znate gdje!? Pa tamo kod varaždinskog placa.