Preživjeli smo konačno i hrvatski ’11. rujna’. Razmjeri počinjene štete utvrđivat će se nadolazećih mjeseci i godina.
Malo se toga zapravo promijenilo u odnosu na lani. Da parafraziram legendarnog Garyja Linekera, hrvatski parlamentarni izbori su igra u kojoj sudjeluje sto pedeset stranaka i na kraju uvijek pobjeđuje HDZ.
I što je najbolje, svi su presretni ishodom. Primijetili ste to, vjerujem. Svi članovi i svi predsjednici stranaka što su tijekom izborne večeri dobili ‘krušku pod njušku’ izuzetno su zadovoljni rezultatima. Moglo bi se čak govoriti o njihovoj relativnoj pobjedi.
Što bi rekao Čačić, sasvim je jasno, ne?, da se bez njih neće moći sastaviti vlast, ne?! Oni će biti jezičac na vagi koji će krojiti politiku.
Pogledajte, primjerice, HNS. Dan nakon izbora u stranci vlada oduševljenje kakvo se rijetko viđa. Bilo bi lijepo kada bi netko iz DIP-a uspio naći toliko vremena da cijenjenoj gospodi i damama priopći da su izgubili izbore.
Dubrovačko Vijeće umoljenih biralo je kneza svakih mjesec dana, a ćudljivim Hrvatima prešlo, eto, u naviku da svakih deset mjeseci biraju premijera.
Deset jebenih mjeseci, posvemašnja revizija vlastite povijesti, odbacivanje civilizacijskih stečevina, umobolna Vlada i par stotina milijuna neiskorištenih eura iz EU fondova trebali su ćudljivim Hrvatima da shvate kakvo su sranje napravili dovevši na vlast HDZ i MOST, da bi onda samo deset mjeseci nakon toga, gotovo čitavu godinu iskusniji i pametniji, na prijevremenim izborima, dakle na popravnom ispitu, tu istu vlast ponovo gurnuli u ruke tog istog HDZ-a i tog istog MOST-a.
Deset uludo ulupanih mjeseci, par stotina milijuna neiskorištenih eura iz EU fondova i još stotinu dvadeset i dva milijuna kuna potrebnih za prijevremene izbore trebali su tom istom HDZ-u i MOST-u da se riješe jednog jedinog čovjeka, Tomislava Karamarka, koji je morao otići zbog ženina ugovora od dvije hiljade eura mjesečno, da bi onda nakon tih istih deset mjeseci i prijevremenih izbora, dakle nakon gotovo čitave uludo ulupane godine, neiskorištene love iz fondova i stotinu dvadeset dva milijuna kuna dodatnog troška, taj isti HDZ i taj isti MOST nastavili po starom kao da se ništa nije dogodilo.
Da parafraziram legendarnog Claudija Caniggiju, ako je broj zajedničkih mandata HDZ-a i MOST-a nakon nedjeljnih izbora proporcionalan kvocijentu inteligencije prosječnog hrvatskog birača, onda su Hrvati najveći kreteni na kugli zemaljskoj.
Zašto Hrvati ne trebaju braću Grimm
Predsjednica Grabar-Kitarović i dosad je pokazivala stanoviti interes za povijest. Ne može se reći. Naročito za onu nakon ’41. Sada je međutim odlučila zagrabiti i nešto dalje u prošlost, pa je, eto, u ionako zgusnuti raspored uspjela ugurati i teferič po južnoj Mađarskoj gdje je prije par dana upriličeno svečano obilježavanje 450. godišnjice opjevane Sigetske bitke u kojoj je poginuo Nikola Šubić Zrinski.
‘Njegove osobine su trajno nadahnuće i obaveza. Danas nam srećom više nisu potrebne u ratu, ali su jednako važne u miru. Kao i onda, domoljublje znači europejstvo’, birala je riječi tronuta KGK, a vama se na trenutak učinilo kao da čita sedam godina stari govor, napisan povodom desete godišnjice Tuđmanove smrti.
Priča je manje-više znana. Početak je rujna daleke 1566. Nakon iscrpljujuće jednomjesečne opsade grada, stjeran u kut poput pacova, knez Mikula uviđa da je vrag odnio šalu i da je pitanje sata kada će mu veliki vezir Sokolović pokucati na vrata. Oblači stoga svoju najsvečaniju ratnu uniformu, odbacujući pritom uredno ispeglanu pancirnu košulju, jerbo to je za papke, a ne junačine, i poseže za mačem optočenim Swarovski kristalima. Nakon toga uspijeva izdeklamirati nekoliko već poslovičnih ‘famous last words’ o časti i ljubavi prema domovini – nema naime dične patničke smrti bez famoznih posljednjih riječi, sjetite se, primjerice, Aleksandra i čuvara Jugoslavije – a zatim, s pjesmom na usnama i hrvatskom grudom u srcu, izlijeće iz zapaljene utvrde, hrabro prsima kupeći janjičarske sablje.
Tako je to izgledalo u Sigetu prije 450 godina. Ili tako barem tvrdi službena hrvatska povijest.
Stvarnost je po svoj prilici bila ipak nešto drugačija. Lišena junaštva i patetičnog domoljublja. U blatu i ognju južne Ugarske, NŠZ izabrao je zapravo kudikamo lakšu i dostojanstveniju smrt. Čini se nekako bezbolnijim da čovjeka dohvati vršak dušmaninove sablje nego da živ izgori.
Sjetite se samo, ako ne vjerujete, zabranjenih fotografija iz New York Timesa, snimljenih prije točno četiristo i pedeset, pardon, petnaest godina, nakon napada na WTC, na kojima se jasno vidi kako se ljudi bježeći od plamena naglavačke bacaju u ponor s najviših katova sjevernog tornja.
Ali lako za Zrinskog. Sasvim respektabilni dio slavne hrvatske povijesti nije ništa drugo nego maštovita slikovnica bajki i priča namijenjenih vrtićkom uzrastu. Riječ je o čitavom nizu izmaštanih, nepotvrđenih, ili u najmanju ruku isfabriciranih događaja, koje ovdašnji gimnazijalci bubaju napamet uvjereni od strane autoriteta kako je riječ o golim i nepobitnim činjenicama.
Povijest Hrvata kao da je pisala Ivana Brlić-Mažuranić. Jedino u toj velikoj ilustriranoj povijesti moguće je, eto, da prljavi, krvožedni odrpanci što su ovamo doplazili za Avarima tamaneći sve što im se našlo na putu – neka se zovu Klukas, Lobelos, Kosentzes, Muhlos, Hrobatos, Tuga i Buga – ovjekovječeni na Ivekovićevu platnu sa zlatnim krunama i ušminkanim plaštevima, postanu miroljubivi intelektualci kojima je dragi Bog poklonio komadić zemlje što ga je ljubomorno čuvao samo za sebe.
Jedino u toj i takvoj ilustriranoj slikovnici moguće je da nepostojeći Tomislav dogura čak do titule kralja. Da svi ti Šubići, Frankopani i Draškovići – beskrupulozni todorići i rajići srednjega vijeka – postanu zagriženi aktivisti za prava maloga čovjeka, pa neka se on zove i Matija Gubec.
Da Trenkovi panduri – ta pijana bulumenta povampirenih ubojica, kako ih je nazivao Krleža, naspram koje Schillerovi Spiegelberg i Schweizer ispadaju male bebe – postanu elitna postrojba i udžbenički primjer vojničkoga morala.
Ili da, recimo, Ljudevit Gaj, sitni hohštapler koji je marljivo skupljao ‘Vrhovčevo blago’ samo da bi ga kasnije mogao dobro prodati, postane paradigma uzornoga domoljuba.
O 1918. ili pak ’41. i ’91. da se i ne priča. Tako će za najkasnije sto godina ta ista hrvatska povijest opisivati Kolindu Grabar-Kitarović kao Snjeguljicu, a Plenkovića i Petrova kao Ivicu i Maricu.
Kontate polako? Ono što je Dancima Andersen, ono što su Nijemcima braća Grimm, to je, eto, slavnim Hrvatima službena povijest.