Gdje se izgubila kultura primanja poklona od srca? Gdje su nestali ručno rađeni pokloni?
Nema djeteta koje se ne veseli slavlju svojeg rođendana. To se
čega mjesecima i odbrojava čak i ako se još ne zna brojiti.
Uzbuđenje i veselje, planiranje, želje i željice.
Što točno dijete čeka? Čeka da taj dan bude u centru pažnje. Da
mu dođu prijatelji. Čeka tortu i poklone. Veseli se i raduje
druženju.
U što se točno rođendan pretvori? U to da se dijete već od malih
nogu zatrpava poklonima i igračkama koje dijete uopće ne cijeni.
Tko od vas ima običaj da svako dijete posebno čestita i da se
poklon odmah otvara, prodiskutira o njemu zašto baš taj poklon,
zbog čega je to kupljeno, što sve može i slično?
Većina djece stavi sve poklone na jednu hrpu i onda navečer ili
idući dan otvara sve poklone ne znajući tko je što kupio (osim
ako nema čestitke) niti ne cijeneći pola kupljenog.
Ako tako od malih nogu navikavamo dijete da svako toliko dobiva
poklone s kojima se igra svega nekoliko dana ili eventualno
tjedana, onda dovodimo dijete u situaciju da kroz nekoliko godina
moramo kupiti vrlo skupe poklone jer smo rano počeli s velikima.
Gdje se izgubila kultura primanja poklona od srca? Gdje su
nestali ručno rađeni pokloni? Zašto imamo osjećaj da današnje
generacije djece ne cijene više igračke onoliko koliko je to
ranije bilo? Kako je uopće došlo do toga da mi odrasli naviknemo
dijete na to da svako toliko kupimo neki poklon, igračku ili
potkupimo dijete nečime?
Kako je došlo do toga da svako dijete ima hrpu igračaka s kojima
se na kraju ne igra nego ih razbaca po sobi, tražeći barem neko
zadovoljstvo? Na kraju se život djeteta svodi na to da mu sve te
igračke postaju opterećenje jer ih zbog količine stalno posprema
umjesto da uživa u njima.
Zašto nekada nisu imali problem s pospremanjem sobe i igračaka?
Zato što ih nije bilo toliko, zar ne? Treba li djetetu doista
toliko igračaka i konzumira li ih sve ili ipak samo neke, dok
ostale uglavnom razbaca tražeći neko zadovoljstvo u njima a
zadovoljstva nema.
Što je to što zadovoljava dijete? Emocija. Svaka igračka za
koju je dijete emotivno vezano, s njom se rado igra. Ako se
dijete ne poveže s igračkom, ona (p)ostaje samo predmet (najčešće
samo za pospremanje).
Sve dok igračka nema neku emociju koju stvorimo čitajući djetetu
o njoj ili pak gledajući crtani film i smišljajući priče, ili ih
dijete samo smišlja, sve do tada dijete s tom igračkom stvara
emotivnu vezu i stalo mu je do nje. U suprotnom, zanimljiva je
dan-dva dok je nova a kasnije, ako se nije emotivno povezalo, ne
zanima ga.
Pravo pitanje je može li se dijete emotivno povezati baš sa svim
igračkama koje ima doma? Ako roditelji pretjeraju s količinom,
tada djetetu uopće ne čine uslugu jer ga uče da je važna
kvantiteta a ne povezanost. No, svrha postojanja igračaka je baš
ta emotivna povezanost koju smo mi odrasli zapustili u odgoju
djeteta. Zbog toga se dijete ne želi niti igrati s većinom
igračaka, postaju mu smetnja i nerado ih sprema jer mu nisu
važne. Sve one za koje je emotivno vezan, njih sprema, čuva i
pazi. Sve ostale su samo broj.
No, kako to da dijete ne da da se smanji taj broj kada vi
odlučite pokloniti ili razrijediti količinu igračaka?
Ako od malih nogu navikavamo dijete da je važna količina a ne
emotivna veza, tada ono čuva svoju količinu. Želi još više zbog
količine a ne veze.
Svaki roditelj koji se potrudi oko toga da svaka igračka ima neku
priču i emociju, a da ih ne treba biti previše, takvo dijete se
naučilo igrati igračkama, čuvati ih i paziti. Ostali, koji nemaju
emotivnu vezu s punom sobom igračaka, postaju im samo
broj. Kako se to odražava na razvoj djeteta?
Dijete koje se od malih nogu uči stvaranju emotivnih veza s
članovima obitelji, prijateljima pa čak i igračkama, takvo dijete
i kasnije u životu ima cilj stvarati dublje emotivne veze u
odnosima. Nema puno prijatelja ali ima “prave” ljude oko sebe.
Dok dijete koje se naviklo na ogromnu količinu igračaka ali se
nije naučilo povezivati s njima, navikavamo na to da se nastoji
dopasti svima, ima hrpu ljudi i poznanika oko sebe, ali ne stigne
sa svima imati dublju povezanost i odnos. Nije mu to ni bitno.
Dakle, sve što činite s djetetom od malih nogu, odražava se na
njegov život kasnije, pa čak i odnos prema igračkama.
Rađena su istraživanja kojima se dokazalo da svaki put kada
dijete neko vrijeme čeka neku igračku, stvara uzbuđenje i hormone
sreće te se tako još više veže za igračku. Zato je moja topla
preporuka da ne pretjerujete s količinom igračaka, kao ni s
brzinom kupnje nove igračke. Što duže planirate kupnju novog
predmeta to će dijete više cijeniti i biti sretnije.
Pretpostavljam da želite odgojiti sretno i zadovoljno dijete koje
će razvijati od malih nogu emotivne veze i odnose.
Sve dok živite u uvjerenju da vaše dijete ne treba živjeti u
oskudici kao što ste možda vi živjeli i da treba imati sve što i
druga djeca imaju a ne razmišljate da je za vaše dijete bolje da
razvija emocionalnu povezanost ili da osjeti uzbuđenost u
iščekivanju neke igračke te da će tako biti sretnije, vaše
uvjerenje nije korisno za dijete.
Pokazat će vam život kroz koju godinu kada dijete neće znati
cijeniti baš ništa što dobije, bit će nezadovoljno i tražit će
još i još veći poklon. Koju uslugu tako radimo djeci? A već danas
možemo drugačije i bolje za dijete. Razmislite malkice o ovome.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
P.S. Želite li razviti pravilan stav u odgoju djeteta, potražite
moje edukacije. Trenutno su prijave za osnovne edukacije Odgoj
bez vike, Razumijevanjem do lakšeg odgoja i Mudra kritika od koje
dijete raste.
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.