Dječak u dobi od oko šest godina na ovoj slici snimljenoj
1960. godine naš je sugrađanin Željko Rušec. Zanimljivo, i danas,
gotovo 60 godina kasnije, iznimno se dobro sjeća i toga
fotografiranja, i Korza u ono vrijeme, i okolnih obrtničkih
radnji, štacuna, trafika… A još više načina života kojim se
onda živjelo, o čemu priča s posebnom nostalgijom.
– Moj otac Stjepan Rušec radio je u Kalniku, ali
se aktivno bavio fotografijom i kod kuće imamo zaista mnogo
gradskih slika. Nije tome pristupao profesionalno, ali je
strastveno bilježio Varaždin i njegove ulice i trgove, no uvijek
s ljudima na slici – prisjeća se Željko Rušec.
Željko, rođen 1954. godine, naglašava da njegova obitelj nije
živjela u središtu Varaždina, ali da su stalno boravili u gradu.
– Živjeli smo u barakama u Križanićevoj ulici, na mjestu gdje su
danas kuće nakon raskrižja s ulicama Matka Laginje i Antuna
Branka Šimića. Moj otac potječe iz starih zgrada u Zagrebačkoj
ulici, kojih danas više nema, a nalazile su se na mjestu
stambenog naselja izgrađenog preko puta hotela Turist. Kako smo
mi završili u tim barakama, to zapravo ne znam. Kasnije smo se
preselili u nove zgrade iza kučanske rampe.
Mnogo se toga u međuvremenu, od nastanka ove fotografije do
danas, na Korzu izmijenilo, ali zanimljivo je da su neke stvari
ostale iste. Primjerice konstanta su – ljekarna i bombonijera.
– Ljekarna je tu oduvijek. Isto tako, i Krašova bombonijera s
druge strane tamo je otkad ja znam za sebe. A s istočne strane,
tamo gdje je sad Varteksov dućan, tamo je bila Šantekova trafika,
ali u nešto manjem prostoru. Znam da me tata tamo znao slati po
cigarete, ali na komade, tako se onda kupovalo, po dvije, tri…
Kasnije se Šantek preselio na ugao na početku Dućanske – za
današnje prilike neobičnog detalja sjeća se Rušec.
Bata i Generalturist – ‘punktovi’ za mlade
U produžetku, tamo gdje je danas VIP, bila je trgovina Bata –
poznata češka marka obuće, koju je kasnije zamijenio Borovo. Bilo
je to mjesto na kojem su se okupljali mladi, sjedili na izlozima
trgovine i družili se.
Drugi ‘punkt’ za druženje mladih bio je preko puta, gdje je
donedavno bio Generalturist, a sada je Suvenirnica Varaždinskih
vijesti. Mnoge generacije posvjedočit će da ih uz ta mjesta vežu
vrijedne i drage uspomene. Željko u vrijeme kada je fotografija
nastala nije sudjelovao u tim druženjima, ali i njegovo vrijeme
je ubrzo došlo.
Na fotografiji se vidi Vajdina mesnica, koja se nalazila na uglu
zgrade koja je dio kompleksa kojeg danas, zajedno s dvorišnim
prostorom, zovemo Centar Poje.
– A na mjestu gdje je sada Mlinarova pekara bila je
Centroprometova parfumerija. Dalje, preko puta, gdje je sada
Ritz, tu nije bilo ničega, a do njega je bila Ramadanova
slastičarnica pa onda zlatarnica, koji je i dan danas na tome
mjestu. Tamo gdje je danas nova slastičarnica bio je legendarni
brijač Figaro – po sjećanju nam prepričava izgled Korza 1960.
godine Željko Rušec, dodajući da se na fotografiji vidi i kiosk,
i to drveni, koji se nalazio pored ulaza u zgradu današnjeg
Fakulteta organizacije i informatike.
Na Korzo se moglo i automobilom, ali bilo ih je tek par u
gradu
Na fotografiji Korza iz 1960. jasno se vidi da je to bilo vrijeme
kada se na njega moglo i automobilom, označena su parkirališna
mjesta, a uz zapadni niz kuća uočljiv je i uzdignuti nogostup.
– No u to vrijeme u gradu zaista nije bilo mnogo automobila,
mogli su se izbrojiti na ‘prste dvije ruke’ – kaže Rušec.
Bilo je to doba, svjedoči naš sugovornik, kada nije bilo lako
doći čak ni do bicikla, kako bi se mogao steći dojam, s obzirom
na titulu ‘grada bicikala’ koju, čini nam se danas, Varaždin nosi
‘od 12. stoljeća’.
– Ne, ma kakvi. Tata je kupio bicikl na kredit, i to na otplatu
od pet godina! Bili su jako skupi, ne znam zašto. I do grada smo
se u pravilu vozili tim biciklom.
Tko nije ‘čačkao’ po politici, mogao je lijepo
živjeti
Kako se živjelo u Jugoslaviji vječno je pitanje oko kojih se
mnogi spore, a percepcije su u pravilu crno-bijele.
– Ja ću vam reći ovako. Tko nije ‘čačkao’ po politici, nije imao
nikakvih problema i mogao je više nego lijepo živjeti. Nismo
imali mnogo, ali smo imali uređeno i sigurno zdravstvo, posao,
stanovanje, mirovinu… I zanimljivo je da zbog neimaštine nikad
nije dolazilo do svađa. A susjedi su se družili, posjećivali,
zabavljali. Danas ni ne znamo tko nam je susjed, ili, još gore, u
vječnim smo međusobnim svađama – kaže Rušec.
Prisjeća se kako su meso jeli samo jednom tjednom, a na ‘meniju’
su bila i famozna Trumanova jaja i mlijeko u prahu.
– A mama, koja je radila u Varteksu, morala je sve to skrivati od
nas da potraje neko vrijeme.
Po cijele dane ‘laufali’ po prirodi
Svuda oko grada bile su livade i djeca su većinu vremena
provodila ‘laufajući’ okolo, radeći lukove i strijele, verući se
po drveću… Baš kao u filmovima koji nostalgično zbore o nekim
izgubljenim vremenima.
– U gradu je bilo i konja, kola… Na Starome gradu smo odlazili
na sanjkanje, iako je malotko imao prave sanjke. Meni je stari,
jer je bio strojobravar, napravio jedne željezne. Mogao si ih
baciti s desetog kata i ništa im ne bi bilo. Preko zime smo
cijelo vrijeme bili na snijegu. Kad je postalo neizdrživo, otišli
smo na toplo, ugrijali se kraj kamina, pa natrag van.
Jednom tjedno odlazili su na gradsko kupalište, koje se nalazilo
na mjestu gdje je sada zgrada Coninga.
– Tu je bilo i dječje kino i redovito smo tamo odlazili na
projekcije. Još uvijek mi je u nosu miris toga prostora.
Sjeća se Željko i kako je s roditeljima redovito odlazio u
Šibenik na ribice. Šibenik je, sjetit će se mnogi, restoran u
Kranjčevićevoj ulici koji će kasnije promijeniti naziv u
Grenadir, a danas se zove Verglec.
‘Ljudi su nekad živjeli život’
Kada se sve zbroji i oduzme, Željko Rušec smatra da je život u
ono doba bio mnogo sretniji nego što je život koji danas žive
sasvim prosječne obitelji, iako imaju mnogo više. Mnogo toga, i
previše, promijenilo se u načinu života.
Ne zanemarajući mnoge pozitivne stvari, ostaje pitanje oko kojeg
će se mnogi teško usaglasiti – nije li mnogo toga iznimno
vrijednog danas nepovratno iščezlo iz kulture življenja?
Željko Rušec će reći ovako: ‘Ljudi su nekad živjeli život’.