– Nije najbolje, ali bilo je najjeftinije – govorili su nam maturanti dok su nas nudili prvom čašom vina. Iako nismo bili oduševljeni činjenicom da ćemo sunčano poslijepodne provesti u društvu mladića i djevojaka koji slave kraj srednje škole uz topli alkohol, svejedno smo ostali. I nismo požalili.
Nakon kraćeg lutanja i potrage za društvom, ugledali smo skupinu koja je ostavila dovoljno prostora u krugu da sjednemo k njima. Prve minute su protekle u začuđenim pogledima i neugodnoj tišini, ali nakon što smo popili prvu čašicu toplog bambusa kojim su nas ponudili, razgovor je tekao bez problema. Isto kao i znoj s naših čela izazvan suncem i vrućinom.
S prvim kapima znoja koje su završile na dnu naših plastičnih čašica, krenula je tema kamo će se uputiti navečer.
– U Međimurje, jer u Varaždinu nema ništa zanimljivo – složni su bili.
Čim su rekli Međimurje, krenula nam je bujica sjećanja na naše maturantske dane. I mi smo išli u Međimurje iz istog razloga. Očito nam koncert Hladnog piva nije bio dovoljan da završimo druženje povodom zadnjeg dana škole.
Neki su i dan ranije bili u Međimurju.
– Išli smo jučer na neki techno party i bilo je super, ali danas ujutro se nije bilo lako probuditi – rekli su nam vidno umorni.
Samo rijetki su rekli da će na koncert popularnih Mejaša u dvjestotinjak metara udaljeno Graberje.
– Ne sluša nam se takva glazba, mi ćemo se radije zabavljati uz našu glazbu – izjasnila se skupina okupljena oko prijenosnih zvučnika.
Nakon što su nas sunce i jeftino vino omamili svojim najjačim sredstvima, zaključili smo krenuti dalje. Nismo došli daleko kad nas je društvo na susjednoj strani parka počelo dozivat.
– I mi bi se slikali – povikali su uglas.
Željeli su zajedničku fotku, razumljivo, možda je to bilo i posljednji put da su svi na okupu. I oni su nas ponudili toplim alkoholom, a nepristojno je odbiti. Možda je bilo toplo, ali bilo je besplatno, a sunce je bilo neumorno.
Nakon kraćeg razgovora i druženja, shvatili smo da je vrijeme da se udaljimo, jer smo već došli na ideju ostat s njima i zabavljati se.
– Kamo idete, još niste popili putni – probali su nas nagovoriti na ostanak.
Zahvalili smo na čašici razgovora i krenuli dalje, da bismo samo stotinjak metara kasnije ugledali skupinu djevojaka obučene u pin-up djevojke.
Možda su ipak one nas vidjele prve, jer su nas glasno dozivale da im se dođemo pridružiti. Ponovila se priča, ponovo su nas nudile vinom, ovog puta u zelenom karnistru, jeftinom, ali teško je odbiti nagovore desetak djevojaka. I mi smo samo ljudi.
– Ajmo okinuti jedan selfie, nema fešte bez toga – pokušale su nam objasniti, ipak je to moderno, a i mi nismo toliko stari, makar su nam se obraćale s “Vi”.
Dok su vino i sunce zajedničkim snagama udarili u naša čela orošena znojem, shvatili smo da je vrijeme za odlazak. Ali ne kući, već na koncert Mejaša.
Iako je mnogo srednjoškolaca već odavno otišlo za Međimurje, ostalo je nekoliko stotina maturanata koji su s prvim taktovima “Zorice” svom snagom puhnuli u fućke obješene im oko vrata i počeli plesat.
U nastalom kaosu, odlučili smo otići doma. Možda ipak nismo toliko mladi koliko mi to mislimo. Ili smo prerasli to. U svakom slučaju, dobro smo se zabavili, popili koje piće u dobrom društvu i zaključili – sljedeće godine ponavljamo.
