Žene su u Jugoslaviji dobile pravo glasa prije sedamdeset godina, ali čini mi se kao da ženama nitko nije rekao da imaju i pravo na akciju, a ne samo na glas(anje).
Iako često zaboravimo, još u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća u većini kuća vladao je patrijarhalni sustav, žena je bila sluškinja, muškarac je zarađivao, naređivao, vladao. Mnoge žene odgajane su da šute, trpe, da se ne suprotstavljaju. Pogotovo ne muškarcu čije podizanje glasa je bilo sasvim normalno, društveno prihvaćeno. Sve se podređivalo ‘pateru’, njegovom rasporedu i raspoloženju.
Vrste nesretnih žena
Frustracija koja je ženu držala u kavezu, kolektivna svijest i internalizirani osjećaj manje vrijednosti, nemoći i zatočeništva, manifestirao se ili kao šutnja ili kao očajnički krik nezadovoljstva – popularno zvano ‘kreštanje i kokodakanje’ ili još gore – ‘paničarenje, cviljenje i histerija’. Kod nekih žena održalo se to do danas kao mehanizam pokazivanja nezadovoljstva ‘starim’ obrascem, naučenim i naslijeđenim.
Nakon tisućljeća šutnje iz žena je s pravom glasa u svjetovnim stvarima izašao krik, pravo glasa u kući. Ta ‘kokodakanja’ ne mogu se gledati izvan društvenog i povijesnog konteksta. Žene su shvatile da su jednakovrijedne. Da imaju sva prava. Ali nisu shvatile da imaju pravo na akciju. Počele su lajati, ali su na tomu i stale.
Danas imamo dvije situacije kod (nesretnih) žena – jednu progresivnu – one koje shvaćaju da uz pravo glasa imaju i pravo na akciju – ako nisu sretne, mogu se spakirati i otići i jednu zaostalu – one koje kao da laju na mjestu kraj kućice na udaljenosti dužine lanca koji više ne postoji. Ne shvaćaju da ne trebaju lajati, mogu jednostavno otvoriti vrata dvorišta i otići. Nisu više jadne, same i bespomoćne, imaju priliku obrazovati se, raditi i same stvoriti svoj život i dom.
Poremećaj ‘ljubavnog koda’
Emancipacija žena kao posljedica ‘prava glasa’ donijela je nekoliko problema. Nismo bez razloga ‘prokleta’ generacija sa sve više razvoda i sve više onih koji uopće ne ulaze u brak ili nemaju djecu. Nekada je sve bilo jednostavno. On je došao do nje. Ona mu se nasmijala. Oni su otišli do njezinih i dogovorili svadbu. Vjenčali su se, imali djecu. Ona je radila u kući, njega nikad nije bilo jer je radio vani i u krčmama, a u velikoj većini slučajeva ju je i varao.
Ona nije imala pravo glasa, mada je bila nezadovoljna, a nije ni mogla pomisliti na razvod jer nije imala obrazovanje ni posla. A i što bi ostali rekli? Bi li ju pretukao? I tako joj je prošao život. Šutjela je, trpjela i čekala smrt. Svaka čast pionirkama koje su se odlučile razvoditi u takvim situacijama. Još prije dvadeset godina razvod je bio stigma, danas sva sreća nije tako. Ne zato jer podržavam razvod, nego zato jer ne podržavam nesreću. Uvijek je bolji dobar razvod, nego loš brak.
Emancipacija žena totalno je poremetila ‘ljubavni kod’ koji se uz sitne prilagodbe održavao stoljećima. Emancipacija žena donijela je kaos. Izbor. Odabir. A nitko ne voli kaos. Svi mi volimo jednostavna pravila bez mogućnosti složenih postupaka i višestrukih ishoda.
Tko kome mora doći? Kada? Kako? Što ćemo kad izađemo? Je li to samo zabava ili nešto ozbiljno? Tko plaća? Hoće li se uvrijediti ako joj pridržim vrata, platim večeru? Smijem li ju poljubiti odmah ili nakon dva tjedna? Moram li upoznavati roditelje? Hoćemo li se vjenčati ili živjeti kao partneri? Hoćemo li imati djecu? Hoće li on obavljati kućanske poslove? Tko će više zarađivati? Linija manjeg otpora nalaže da se ni ne upuštamo u nešto što ne znamo kako će završiti.
Emancipacija muškarca
Još nam nešto nitko nije rekao – emancipacija žena uključuje nužno i emancipaciju muškaraca. Obje strane moraju promijeniti uloge. Oni su morali (ili bi tek morali) naučiti biti samostalni, obavljati kućanske poslove, sami si kuhati i prati veš, shvatiti da nije sramota biti na porodiljnom, shvatiti da biti doma s obitelji nije manje vrijedno i ne zaslužuje podsmijeh muškog društva, da je voljeti jednu ženu puno ljepše nego njih stotinu, ali da se može i jedno i drugo.
Sve ovisi o izboru i obostranom shvaćanju i prihvaćanju. Žene su morale shvatiti da imaju pravo ostaviti dijete s tatom i otići na kavu, u šoping ili na predstavu, da imaju pravo na izbor, da šutnja nije zlato, ali ni da imati život izvan kuće nije grijeh, da su ravnopravni i kad su u pitanju kućanski poslovi, ali i svjetovni, kad je u pitanju privatni, ali poslovni život.
I zato je sve više samih. Brak nije više nužan za život žene u esenciji, on je danas želja, a ne imperativ, a parametri ljubavnih odnosa sve su kompliciraniji. Muškarac danas može osvojiti samosvjesnu ženu samo ako je iskren prema sebi i okolini, ako nema problem s egom i kućanskim poslovima. Ako nema problem s uspješnom ženom, ako ju ne shvaća kao sluškinju i prijetnju svojem životu i uspjehu.
A žena može osvojiti samosvjesnog muškarca samo ako je sigurna u sebe, uspješna bez obzira na njega, spremna na odricanja, ali ne ona koja će joj nametati društvo, muškarac ili tradicija, već samo ona koja su nužna da bi odnos opstao u obostranoj želji. Sve ostalo devijacija je u kojoj su zapela oba spola – on se ne ponaša po starim obrascima, a ona laje jer više stari obrasci ne vrijede.
Brak
Jednog dana, kada se izmijeni nekoliko generacija, sve će biti konačno na mjestu. Ako je trebalo 70 godina da se pravo glasa prenese iz papira u život, još će toliko trebati da se pravo na akciju i reakciju prenese iz glava u stvarnost. A evolucija muškaraca i žena koja se kod nekih događa brže, kod nekih uopće ne, tek mora zaživjeti.
Brak je suradnja, ljubav, kompromis i obostrani posao, uključuje svakodnevni rad na sebi. Brak više nije u rajskom vrtu, on je sada u rukama građana i ovisi o ljubavi i poštovanju, a ne o tradiciji. Isto je tako i s poslom. Žena nije reproduktivna funkcija, niti je žena jednako majka i supruga. Žena je puno više od toga. Ali je i muškarac puno više od ‘muškarčine’, to jest, više je od svoje reproduktivne funkcije.
Zato, zaključujem, da je žena koja ‘laje’ (ili još gore ona koja šuti!) izuzetno nesretna, ali nikada neće otići. Takva žena većinom ima muža koji mijauče kao da je cijelu godinu veljača, koji isto neće otići. Za takvu situaciju oboje su u krivu jer nisu evoluirali. Jedna strana počela se glasati, a druga to ne može slušati pa sve češće izbiva. Za brak je potrebno dvoje, ali za odlazak je dovoljan jedan. Razlog. Udarac. Sat. Dan. Trenutak. Odluka. Život. A može spasiti oboje.
