Prije dvadeset i osam godina ubijena je Aleksandra Zec. Imala je dvanaest godina. Nema tog paralelnog svemira u kojem bi bilo moguće da umjesto Praljkove Kolinda Grabar-Kitarović na službeni profil stavi fotografiju ove djevojčice.
Moralna bijeda
Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali nam
profesionalni postulati ne dopuštaju taj luksuz. Kako izborna
kampanja odmiče, tako Kolinda Grabar-Kitarović
dodaje gas. Taman kada se čovjeku učini da ne može luđe, ona
ubaci u višu brzinu i brže-bolje ga razuvjeri.
Ono što je još jučer zvučalo kao skandalozna gluparija, danas već
zvuči kao bezazlena pošalica u odnosu na novu logoreju. I tako iz
dana u dan. Predsjednica udara bandićevski radni tempo.
Nakon što mu je pjesmom uveličala rođendansko slavlje, šefica je
države kazala da je Bandić nevin tako dugo dok
mu se ne dokaže suprotno. Ako mu se kojim slučajem ipak dokaže
suprotno, onda će mu ona nositi kolače u zatvor.
‘Vjerujem da se predsjednica samo šalila.’ To je jedino što je
Andrej Plenković, s kafkijanskom tjeskobom u
glasu, uspio procijediti kroz zube. On bi je najradije, sva je
prilika, zadavio golim rukama.
Nije, dragi premijeru, nije se šalila. Ni milimetra.
Poznata je stvar da Kolinda Grabar-Kitarović nema problema s
pravomoćnim presudama. Uzmimo, recimo, generala
Praljka. Njega je, ako se sjećate, međunarodni
sud proglasio krivim za ratni zločin.
To međutim nije spriječilo aktualnu predsjednicu da mu na
službenom profilu oda počast povodom druge godišnjice smrti.
On se, kaže, borio za prava hrvatskog naroda i odslužio je ono za
što je osuđen.
Osim što su skandalozne, njene tvrdnje nisu istinite.
Nema načina da se to ljepše kaže. To je naprosto morbidno.
Činjenica da predsjednica države slavi pravomoćno osuđenog ratnog
zločinca ne ide na sramotu samo njoj, već ide na sramotu i svima
onima koje predstavlja.
Činjenica pak da je ta ista predsjednica izbor većine i još
uvijek najveći favorit na predstojećim izborima govori samo to da
je u ovoj zemlji razum potpisao bezuvjetnu kapitulaciju.
Živio Barnum!
Novog predsjednika ili možda predsjednicu birači će na
predstojećim izborima izabrati među jedanaestero kandidata koji
su uspjeli skupiti deset hiljada potpisa. Šteta pera da ih ovdje
sve nabrajamo.
I dok su favoriti otprije poznati, mediji kao najveću enigmu
spominju Nedjeljka Babića, predsjednika Hrvatske
stranke svih čakavaca, kajkavaca i štokavaca.
Lijepa je vijest da su unatoč manjim nevoljama potpise uspjeli
skupiti Anto Đapić i Ivan
Pernar. Bez njih sve ovo ne bi bilo isto.
Nažalost, kandidatura predsjednika Centralnog komiteta Saveza
komunista Hrvatske i Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i
Hercegovine i Kralja Svih Hrvata Svijeta U Sjeni
Slobodana Midžića bit će, kako sada stvari
stoje, ipak odbačena.
On je, naime, Državnom izbornom povjerenstvu predao kandidaturu s
jednim jedinim potpisom. Njegovim, dakako.
Kažemo nažalost, jer, ako se nas u ‘Sedmičarenju’ pita, ovaj mali
Midžićev cirkus najbolji je način da se do kosti ogoli besmisao
ovog velikog, skupog i posve suvišnog cirkusa čije nas prvo
poluvrijeme čeka u nedjelju prije Badnjaka.
Glasovi iz groba
Usput rečeno, aktualna predsjednica Državnom je izbornom
povjerenstvu predala otprilike dvjesto trideset hiljada
potpisa. Sto hiljada manje nego prije pet godina.
Mediji su, dakako, odmah krenuli kombinirati što to znači. Hoće
li manji broj skupljenih potpisa automatski značiti i manji broj
glasova?
Dojma smo ipak da je takva analogija malčice nategnuta. Ono što
bi ekipu u HDZ-ovu stožeru trebalo više brinuti
je obavijest koja je ovih dana osvanula na službenim stranicama
Ministarstva uprave, a koja kaže da na
predstojećim izborima mrtvi neće biti u prilici glasati.
Kupi mi, majko, top
Da bi se izborio za svoja prava, znao je to
Praljak, a zna i Krstičević,
narod mora biti naoružan. Puškom ili pameću.
Budući da je ovo potonje u Ministarstvu obrane,
kao i u izvršnoj vlasti općenito, teže naći nego svinjsko rebro u
džamiji, ne treba čuditi vijest kako će Hrvatska u idućih pet
godina, po direktivi NATO-a, u vojsku i obranu
ulupati oko pedeset milijardi kuna.
Za plaće roditelja njegovatelja nema, učitelji i medicinarke pune
trgove, mirovinski sustav je na izdisaju, ali za helikopter i top
uvijek će se naći.
Neće nas valjda, kad za to dođe vrijeme, braniti invalidi i
penzioneri, branit će nas vojska. Braniti od koga? Pa od
Srba, od kog’ će drugog.
‘Vidjeli ste koliko se naoružava Srbija, i to je ta stvar. I
prema tome, moramo voditi računa’, objasnio je u ponedjeljak
ministar Krstičević.
Da se bolje razumijemo
Neprijatelj, znamo, nikad ne spava. Reporteri s terena javljaju o
prvim srpskim provokacijama. Poučeni iskustvom s početka
devedesetih četnici mijenjaju taktiku – sada ne postavljaju
balvane, nego ulične plakate.
Naime, u sklopu kampanje ‘Da se bolje razumijemo’ četnici iz
SNV-a ćirilicom prepisuju slogane predsjedničkih
kandidata i lijepe ih na frekventnim mjestima.
‘Ovo je slobodna zemlja. Svatko ima pravo pisati i govoriti što
želi, ali za to mora imati i odgovornost’, poručili su iz stožera
Kolinde Grabar-Kitarović.
Pravimo se da nemamo pojma što to znači? Što je to odgovornost za
ćirilicu?
Stožer Miroslava Škore bio je kudikamo jasniji:
‘Kad Miroslav Škoro pobijedi na predsjedničkim izborima, onda će
SNV doista puno bolje razumjeti svoju ulogu u hrvatskom društvu.
Ako se dosad i nismo razumjeli, nakon 22. prosinca puno ćemo se
bolje razumjeti.’
Anno Domini 2019.
To je dakle slika Hrvatske na izmaku ljeta
Gospodnjeg 2019. Prosvjetari i medicinari prosvjeduju na ulicama,
radnici i penzioneri kopaju po kontejnerima, predsjednica odaje
počast ratnim zločincima, a Kandidat Pjevač poručuje Srbima da su
najebali kad on dođe na vlast. Ovaj narod zaslužio je sve što mu
se dogodilo četvrt stoljeća unazad.
Proljetnica u roza pidžami
Prije dvadeset i osam godina ubijena je Aleksandra
Zec. Imala je dvanaest godina. Nema tog paralelnog
svemira u kojem bi bilo moguće da umjesto Praljkove
Kolinda Grabar-Kitarović na službeni profil
stavi fotografiju ove djevojčice.
Aleksandra Zec nije jedino dijete koje je stradalo u ratu, ali je
postala simbolom stravičnog nekažnjenog zločina počinjenog u ime
države. Njeno tijelo zazidano je u temeljima ove neuspjele i
nakaradne tvorevine što se suverenom državom želi zvati.
Točku na i ovotjednog pregleda stavit ćemo pjesmom Monike
Herceg.
Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na
Medvednici
Sigurno zamijenivši roza pidžamu
s krznom nesmotrenog zeca
koji se netom valjao po jagodama
Kada su joj u rebra zarili putanju smrti
sigurno nisu vidjeli
kako je hrabro zijevanjem prekorila
kržljave autoritete
i pospano utonula u tlo
kao proljetnica