Virus je, da se poslužimo rječnikom Milana Bandića, kao ubod komarca.
Ako je virus, nije lav
Deset je i kusur godina dobri Pavle Kalinić,
Bandićev čovjek za krizne situacije, strpljivo
čekao i pripremao se da Zagreb zadesi kakva elementarna nepogoda,
nuklearna katastrofa, pandemija, potres, poplava, bilo što, i sve
uzalud.
Raspisivali su se tako natječaji za kupnju atomskog skloništa,
nabavljala su se oklopna vozila otporna na bombe i bojne otrove,
simulirale su se eksplozije na benzinskim pumpama, a jedina
nevolja, svih tih godina, od koje je zapravo trebalo spašavati
građane Zagreba bio je upravo Kalinićev šef.
Onda se napokon, ovog tjedna, u Zagrebu pojavio zloglasni
koronavirus. Napokon nešto što bi u perspektivi moglo mirisati na
izvanrednu situaciju. I što radi Kalinić?
Iznerviran novinarskim pozivima javlja se na telefon i govori da
ide ća, da je u avionu za San Francisco i da ga,
osjetljiviji neka zažmire na jedno oko, boli kurac za
koronavirus. Baš tako. Kakav duh!
Ako je virus, nije lav. Pokušajte zamisliti jad čovjeka koji duže
od deset godina čeka kataklizmu koja će pola Zagreba zbrisati s
lica Zemlje, a onda mu imbecili iz novinskih redakcija isprazne
bateriju na mobitelu zbog virusa iz Italije.
Malo je to za frajera takvog kalibra.
Ako nas pitate, braćo i sestre, osoba tjedna neponovljivi je
Pavle Kalinić.
Ako je pošast, nije HDZ
Dok ovo pišemo, službeno je potvrđeno da je u Hrvatskoj šest
pacijenata zaraženo koronavirusom. Očekuje se da će broj
oboljelih rasti, ali mjesta panici ipak nema.
Ministar Beroš spušta loptu na zemlju i tvrdi da
je situacija pod kontrolom. Profesorica Markotić
racionalno opisuje korake koje poduzimaju infektolozi s ciljem da
se spriječi širenje zaraze. Najeminentniji hrvatski znanstvenici
poput Rudana i Đikića umiruju
javnost argumentirano dokazujući da smo u bliskoj prošlosti već
preživjeli gore epidemije i opasnije viruse.
Ohrabrenja i optimizma, naravno, nikad dosta, stoga bismo ovdje,
neka to bude naš skromni doprinos ovoj stručnoj raspravi, željeli
podsjetiti i na znanstveno dokazanu činjenicu da su Hrvati
prirodno otporni na kojekakva zla i pošasti.
Razmislite hladne glave, što će koronavirus u zemlji koja je
preživjela trideset godina HDZ-a? Virus je, da
se poslužimo rječnikom gore spomenutog Milana
Bandića, kao ubod komarca.
Ako je korona, nije smak svijeta
Mostov zastupnik Nikola Grmoja sam se javio u
infektivnu kliniku zbog straha od koronavirusa. Prošlog vikenda
privatno je boravio u Italiji. Hvala bogu, u
Mihaljeviću su mu rekli da nema rizika budući da se uglavnom
zadržavao na toplom jugu.
Grmoja je otprije poznat po tome što vodi brigu o svom zdravlju.
Pohvalno je to. Naposljetku, kakvi god bili, virusi se čine
prilično ništavnima naspram neretvanskih hilijazama.
Sjećamo se one urnebesne priče, koju je novinarima ispričao
Stipe Gabrić, kako su na prijelazu milenija, po
naputku jedne molitvene zajednice iz Čapljine, malog Nikolu
roditelji sklonili u austrijske Alpe ne bi li ga
tako spasili od smaka svijeta.
Ako je Klisović, nije Grmoja
Nešto gore od Grmoje, ako se tako može reći,
prošao je potpredsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku
Joško Klisović. On je poslan u dvotjednu
izolaciju zbog toga što je bio u kontaktu s osobom kojoj je
kasnije dijagnosticiran virus. U razgovoru s novinarima kazao je
da se osjeća odlično.
Najzabavnije je u cijeloj priči to što je Klisović prije odlaska
u izolaciju cijelo jutro harao po Saboru. Ne znamo kakve su mu
točno bile namjere, ali nema sumnje da će biti i onih koji će mu
to uzeti kao velik plus. Jedino je šteta, reći će, što je
sabornica već poslovično zjapila poluprazna.
Ako je pokret, nije stranka
Ni virusi ni podvale, kako je sam rekao, nisu zaustavili
Miroslava Škoru da osnuje vlastitu političku stranku. Ustvari ne
stranku, nego pokret. Ustvari ne običan pokret, nego
Domovinski pokret Miroslava Škore.
Ne zato što je to htio, nego zato što je morao. Crni su se oblaci
nakupili na horizontu hrvatske budućnosti. Škoro ne odustaje od
uloge spasitelja.
Na službenoj Facebook stranici pratili smo izravan prijenos
obraćanja iz zagrebačke Panorame. Bio je to pravi festival općih
mjesta, milijun puta prežvakanih frazetina i lošeg humora.
Od vlasti koja služi narodu, a ne obrnuto, ponosa, poštenja,
dostojanstva i rata, preko domaćih i stranih ulaganja,
demografske revitalizacije i negativnog nasljeđa komunizma do
mladih, sposobnih i neopterećenih ljudi poput Jovića,
Mlikote i Peternela, s
Bujancom, Ilčićem i Zekanovićem
u široj perspektivi.
U najkraćem, najuzaludnije potrošenih sat vremena u tjednu za
nama.
Čovjek ne može a da se ne zapita što će nekome s dvije uspješne
karijere, onom glazbenom i onom poduzetničkom, s uhodanim
biznisom i milijunima na računu, s vinogradima, parkiralištima i
s četiri ugrađene premosnice, što će nekome takvom, pobogu, još i
politička stranka?!
Dakako, Miroslav Škoro ima se pravo kandidirati na izborima,
zastupati svoje stavove, ima pravo tražiti podršku birača i
uvjeravati ih da je upravo on ono što Hrvatskoj treba.
Isto tako, mi u ‘Sedmičarenju’ sebi ćemo zadržati pravo da u
njegovom političkom djelovanju vidimo tek nastojanje da svoje
materijalno bogatstvo upari s direktnim političkim i društvenim
utjecajem. Da ga se pita, da odlučuje, da bude glavni igrač koji
vuče konce.
Kako reče jedan drugi pjesnik, po našem skromnom sudu ipak nešto
uspješniji od Škore, raspolagati tuđom mukom nije mala
zajebancija.